Nakon učestalih pitanja o ginekološkim pregledima, zadržavanju i prekidima trudnoće maloljetnica i nedoumicama o tome kada vam treba suglasnost roditelja/skrbnika a kada ne, donosimo ovaj članak preuzet iz Analiza stanja i preporuke za postupanje u slučajevima maloljetničkih trudnoća i roditeljstva nastalih temeljem suradnje Udruge roditelja “Korak po korak” i Ureda UNICEF-a za Hrvatsku.

 U samom uvodu  je potrebno istaknuti da su relevantni propisi na snazi u RH, iz područja zdravstvene zaštite, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o liječništvu, Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite, Zakon o zaštiti prava pacijenata te Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Zakon o zaštiti prava pacijenata zasniva se na načelima humanosti i dostupnosti i zaštite prava pacijenata. Načelo humanosti zaštite prava pacijenata ostvaruje se osiguravanjem poštivanja pacijenta kao ljudskog bića, osiguravanjem prava na fizički i mentalni integritet pacijenta, zaštitom osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja. Načelo dostupnosti podrazumijeva jednaku mogućnost zaštite prava svih pacijenata na području Republike Hrvatske. Prema odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Za pacijenta koji nije pri svijesti, za pacijenta s težom duševnom smetnjom te za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta, suglasnost iz članka 16. stavka 2. ovoga Zakona potpisuje zakonski zastupnik, odnosno skrbnik pacijenta.

Ukoliko su interesi pacijenata iz stavka 1. ovoga članka i njihovih zakonskih zastupnika odnosno skrbnika suprotstavljeni, zdravstveni radnik je dužan odmah o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine jedini je propis koji regulira pitanje prekida trudnoće. Ovaj zakon priznaje pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. Radi se o pravu koje Ustavom Republike Hrvatske nije izrijekom prepoznato kao ustavno pravo, međutim, budući da se radi o važnom dijelu privatnog života, čl. 35. Ustava Republike Hrvatske kojim se štiti privatnost građana u potpunosti je primjenjiv u odnosu na situacije vezane za prekid trudnoće. Pravo koje jamči citirani zakon nije apsolutno, već je podložno ograničenju koje je odredio sam Zakon, a radi se o zaštiti zdravlja. Prekid trudnoće se zakonom definira kao medicinski zahvat.

Pojam medicinski zahvat osim u spomenutom Zakonu nalazimo jedino u Kaznenom zakonu RH, u zakonskom opisu kaznenog djela samovoljnog liječenja, dok Zakon o zaštiti prava pacijenata vezano za potpisivanje suglasnosti pacijenta rabi izraze dijagnostičkog i terapijskog postupka, a Zakon o medicinskoj oplodnji koristi izraz medicinski postupak, tako da terminologija Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije usklađena sa zakonima koji su stupili na snagu u posljednjih nekoliko godina. Zakon sadrži odredbe o prekidu trudnoće te o postupku koji prethodi medicinskom zahvatu prekida trudnoće, a isti započinje zahtjevom trudne žene.

 
Uz zahtjev za prekid trudnoće koji podnosi maloljetnica koja nije navršila 16 godina života, potreban je i pristanak roditelja ili staratelja uz suglasnost organa starateljstva (centra za socijalnu skrb). To znači da maloljetnicama starijim od 16 godina pristanak neće trebati, međutim postavlja se pitanje jesu li odredbe ovog Zakona u koliziji s odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata prema čijim je odredbama za prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka maloljetnog pacijenta potrebna suglasnost roditelja. Stoga se opravdano može postaviti pitanje kojoj će od ovih zakonskih odredaba liječnici u praksi dati prednost, odnosno hoće li primijeniti Zakon o zaštiti prava pacijenata, kao zakon koji je kasnije stupio na snagu (lex posteriori), ili Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji predstavlja specijalan zakon u odnosu na prekid trudnoće (lex specialis). Liječniku koji je u takvoj situaciji, u dvojbi, teško bi bilo savjetovati na koji način postupiti, međutim imajući u vidu da Obiteljski zakon propisuje da roditeljska skrb traje do punoljetnosti, svakako bi bilo uputnije primijeniti zakon koji je kasnije stupio na snagu (Zakon o zaštiti prava pacijenata) i koji na restriktivniji način propisuje davanje suglasnosti. Pri tome ne treba zaboraviti da terminologija dvaju zakona nije usklađena, i dok jedan govori o medicinskom zahvatu, drugi govori o terapijskom postupku, što otvara vrata daljnjim nedoumicama. Provedbeni propis uz Zakon o zaštiti prava pacijenata je Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka.

 

Međutim, ukoliko liječnik postupi prema odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, nije isključeno da bi u građanskom postupku mogao odgovarati za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na privatan život maloljetnice koja je zatražila prekid trudnoće.

Iskustva iz prakse pokazuju da postupanje u ovakvim slučajevima nije posve ujednačeno, te da veći broj zdravstvenih ustanova traži pristanak roditelja kad je riječ o prekidu trudnoće kod maloljetne djevojke.

Slijedom navedenog, prioritetno je potrebno unaprijediti pravni i institucionalni okvir koji se odnosi na maloljetničke trudnoće i roditeljstvo.

Pravilo je da se prekid trudnoće može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća, a nakon isteka deset tjedana od dana začeća samo po odobrenju komisije, pod uvjetima i po postupku utvrđenom Zakonom. Iskustva iz prakse pokazuju da se često trudnoća kod maloljetnih djevojaka utvrđuje po isteku deset tjedana od dana začeća. Kasno utvrđivanje trudnoće uglavnom je povezano s nedovoljnom informiranošću mladih djevojaka, neprepoznavanjem i negiranjem znakova trudnoće. Također, ponekad djevojke i po otkrivanju skrivaju da su trudne te odgađaju trenutak kad će o tome obavijestiti obitelj.

Ako se utvrdi da je isteklo deset tjedana od dana začeća ili da bi prekid trudnoće mogao teže narušiti zdravlje žene, trudna žena se sa zahtjevom upućuje na komisiju prvog stupnja, a kad se u ovakvom slučaju radi o maloljetnici koja je navršila 16 godina života, a nije stupila u brak, o upućivanju maloljetnice na komisiju prvog stupnja obavijestit će se roditelji odnosno staratelj maloljetnice. Obavijest roditeljima u ovakvim situacijama neće biti od utjecaja na odluku trudnice o prekidu trudnoće, budući da ona u dobi od šesnaest godina o tome može donijeti samostalnu odluku, međutim svakako će predstavljati miješanje u njezinu intimnu sferu i mogući nastanak dalekosežnih posljedica za njezine buduće odnose s obitelji.

Iskustva pokazuju da su upravo u trenucima po otkrivanju trudnoće kod maloljetnih djevojaka obiteljski odnosi najviše narušeni te je u takvim slučajevima nužno osigurati pomoć i podršku koja je obitelji potrebna kako bi prevladala teškoće i odgovorno prihvatila novonastalu situaciju.

 

Postavi pitanje našim stručnjacima

Moji roditelji ne žele prihvatiti mog dečka

Helena Rajčić
04. 02. 2016.
AUTORICA:
Helena Rajčić
mag. psihologije

Pozdrav, imam 16 godina. S dečkom sam pola godine. U početku je samo znala mama, a onda je on upao u neke probleme kod kuće i bila sam prisiljena reći tati. Tata nema ništa protiv toga da imam dečka, ali njega ne želi u toj ulozi. Sredinom 10.og mjeseca smo bili vani i ja sam pretjerala s pićem, te je moja prijateljica zvala moje roditelje, a tamo se nalazio i on. Moji su bili izvan sebe i zabranili su nam svaki kontakt, čak su i moju razrednicu upleli u to i tražili od nje pomoć da pazi na mene u školi. Dva tjedna se nismo čuli i odlučili smo nastaviti našu vezu u tajnosti. S njegovim roditeljima sam u odličnim odnosima, on se popravlja jer je bio problematičan, ali želimo reći mojim roditeljima iako ne znamo na koji način. Znam da smatrate da sam premlada i da veza moguće neće potrajati ali bih htjela bar dok traje da bude sasvim normalna. Inače, moj tata smatra da zaslužujem bolje i više, a želim im samo reći da sam sa 16 godina dovoljno sretna s tim dečkom.

 

Iz tvog pitanja čujem da ti je stalo do veze s tvojim dečkom, ali i do odnosa s roditeljima. Traženje savjeta od stručnjaka pokazuje da su ti oba odnosa važna i da si spremna uložiti trud kako bi ih poboljšala. Pokušat ću ti pomoći da svoj trud uložiš na onaj način koji će uistinu biti koristan i pomoći ti da budeš zadovoljnija različitim aspektima svog života.

Htjela bih te razuvjeriti u tvojoj zabrinutosti da ću misliti kako si premlada. Smatram da je za osobu tvojih godina sasvim očekivano da se zaljubljuje i ima dečka. Trenutačno si u razdoblju koji nazivamo adolescencija i u kojem iz djetinjstva prelaziš u odraslu osobu. Važno je da te roditelji podrže na tvom putu, da brinu za tebe, pomažu ti svojim znanjem i iskustvom, ali da prije svega uvažavaju tvoje potrebe i poštuju tvoje osjećaje. Osjećaji uvijek jednako vrijede, bez obzira koliko godina imali.

Budući da se radi o dva različita odnosa, prvo ću se osvrnuti na odnos s dečkom. Kažeš da je dečko „upao u neke probleme kod kuće“, da se „popravlja jer je bio problematičan“  čime pokazuješ da da si svjesna kako su neka njegova ponašanja neprihvatljiva. Za svoju vezu kažeš da bi htjela da je „normalna“, iz čega čujem da bi voljela da se nešto u vašoj vezi promjeni (ili barem da se promjeni kako će je drugi ljudi prihvatiti). Očekivanje da će se partner promijeniti je nešto što se često javlja u ljubavnim vezama. Ulazimo u partnerske odnose jer nam se nešto sviđa kod osobe, a ono što nam se ne sviđa nadamo se da će se promijeniti. Dobro je imati na umu da iako se promjene događaju, najbolje je ne računati na njih. Jer svatko može mijenjati samo sebe, ne i druge ljude. Potičem te da razmisliš i pokušaš odgovoriti na sljedeća pitanja: Jesam li zadovoljna odnosom koji trenutačno imam s njim? Bih li htjela ostati u vezi kada se on ne bi promijenio? Želim li da on mene prihvati kakva jesam ili da očekuje da se promijenim? Bih li htjela biti u vezi kojoj se moji roditelji protive? Također, potaknula bih te da promisliš o ponašanjima svog dečka koje nazivaš „problematičnim“: Utječe li to na mene i na koji način? Je li me takvim ponašanjima dosad povrijedio? Ako jest, kako sam se osjećala?

Smatram da će ti odgovori na ova pitanja pomoći da bolje razumiješ svoj odnos s dečkom, ali da će te  ujedno i pripremiti za razgovor s roditeljima.

Pretpostavljam da su tvoji roditelji zabrinuti i da su njihovi postupci motivirani željom da ti pomognu donijeti odluke koje će biti najbolje za tebe. Međutim, zabrane najčešće nisu rješenje. Vjerujem da je tvojim roditeljima stalo do tebe, da te žele zaštiti i brinuti se o tebi. Ohrabrujem te da razgovaraš s njima i da zajednički otkrijete koji su primjereniji i bolji načini na koje mogu pokazati roditeljsku brigu. Pokušaj im se obratiti u formi da im kažeš koje su tvoje želje i potrebe i na koji način ti je važno da to poštuju. Ako se bojiš započeti razgovor, možeš se obratiti roditelju s kojim imaš bolju komunikaciju (možda je to mama) pa onda zajednički možete reći tati. Ili možete svi zajedno otići kod školske psihologinje koja će vam pomoći da razgovarate na način da bolje čujete jedni druge i postignete dogovor s kojim će obje strane biti mirnije i zadovoljnije. Također, možete se zajedno javiti i u naše savjetovalište. Vjerujem da ćete uspjeti pronaći zajednički jezik i riješiti trenutačan sukob na konstruktivan način. Sretno! 

 

 

© Mama je mama 2019