Svako dijete treba model prihvatljivog ponašanja kako bi raslo i razvijalo se. Navedeno znači da roditelji trebaju djeci usaditi obiteljske vrijednosti, preuzeti roditeljsku odgovornost te postaviti granice, odnosno reći ne kad isto smatraju potrebnim.

Djeca uče pravila od dojenačke dobi

Već i dojenče može primjetiti roditeljske reakcije i iz njih izvući zaključke za vlastito ponašanje. Bilo to dojenče, malo dijete, predškolsko ili školsko dijete – djeca uče pravila iz iskustva koja iz dana u dan imaju sa svojim roditeljima. 

Roditelji biraju pravila za svoju djecu
Pritom se mogu voditi vlastitim iskustvima ili stručnim savjetima. Odabir pravila prvi je korak u njihovom efikasnom podučavanju. Ni previše ni premalo pravila nije dobro. Mudar izbor su poštena pravila koja poštuju djetetovu osobnost, ali zahtjevaju poštivanje roditelja i drugih ljudi. Pravila koja su čvrsta, pouzdana i predvidiva,  ne variraju o emocionalnom stanju roditelja i primjerena su dobi i razvojnom stanju djeteta. Pritom moramo znati čemu nikada ne smijemo reći »ne«, a to su osnovne dječje potrebe za hranom, odjećom, obućom, zdravljem, spavanjem, ljubavi i socijalnim odnosima.

Kako provoditi pravila?
Za početak, poruke koje šaljemo djetetu, trebamo formulirati jasno umjesto nejasno, pozitivno umjesto negativno.

Nejasan zahtjev Jasna uputa
„Opet je upaljen televizor! Zaboljet će te glava od toga!“ „Želim da ugasiš televizor!“
„Još se nisi obuo!“ „Luka, obuj sada čarape!“
Negativna formulacija              Pozitivna               formulacija
„Nemoj pobjeći!“ „Ostani uz mene!“
„Ne ostavljaj sve uokolo!“ „Pospremi stvari u ormar!“

 

Posvetite pozornost pozitivnom ponašanju svog djeteta kako dijete ne bi dobivalo vašu pažnju samo kad se neprimjereno ponaša. Ako iznosite kritiku, uvijek kritizirajte njegovo ponašanje – nikada dijete kao osobu. Ohrabrite ga. Istaknite uvijek točno što vam se sviđa kod njega. Budite dosljedni – utvrdite obiteljska pravila o spavanju, jelu, gledanju televizije i dosljedno ih primjenjujte jer vaše dijete mora znati na čemu je. Ako mu jednom dopuštate da jede na kauču, a jednom inzistirate da sjedne za stol, bit će zbunjeno i neće znati gdje su granice, što je dopušteno a što ne. Također, vaše riječi trebaju slijediti djela. Djela koja ne smiju kažnjavati već postavljati granice. Kazne imaju nešto samovoljno i neprijateljsko. No vaše dijete može učiti iz logičnih posljedica. Time mu šaljete poruku da ga volite i da vam je važno. Zbog toga vam ne može biti svejedno kako se ponaša te mu nudite pomoć da potrebna pravila usvoji.

 

Ponašanje Logična posljedica
Dijete odbija pospremiti igračke s poda u dnevnoj sobi. Igračke odlaze u sanduk i povlače se na tjedan dana iz igre.
Dijete je razbilo svoj omiljeni auto zbog srdžbe. Ne dobiva u zamjenu novi auto.

 

Uvijek je bolje odrediti poticaje umjesto najavljivanja neugodnih posljedica. Iako je rečeno isto, poruka je sasvim drugačija. Poticaji se ne temelje na djetetovom strahu od roditeljske kazne, već mu dozvoljavaju da preuzme odgovornost za svoje postupke.

 

Djetetova želja Najaviti neugodne posljedice Odrediti poticaje
„Htio/Htjela bih gledati emisiju s lavovima!“ „Ako već jednom ne pospremiš igračke, možeš zaboraviti televiziju!“ „U redu! Čim pospremiš sve igračke u kutiju, smiješ uključiti televizor.“
„Mama, hoću vani igrati nogomet!“ „Ako ne napišeš domaću zadaću, ne možeš izaći.“ „Svakako. Kad završiš domaću zadaću.“

Izbjegavajte fizičko kažnjavanje!
Ne zaboravite da vi služite kao primjer vlastitom djetetu. Fizičkim kažnjavanjem ga učite da je fizičko nasilje prihvatljivo ako smo jači. Time ga neizravno podučavate da i ono smije tući mlađeg brata, sestru ili drugu djecu u vrtiću. Također, fizičko nasilje djeluje negativno na djetetovo samopoštovanje i u njemu može izazvati strah i želju za osvetom. Zamislite samo kako biste se vi osjećali da vas netko od vama dragih ljudi, fizički jači od vas, udari ili istuče. Slično se osjeća i vaše dijete: duboko povrijeđeno i poniženo. Dakle, fizičko nasilje djeluje razorno na vaš odnos s djetetom pa je kao odgojno sredstvo potpuno neprikladno.

Postavi pitanje našim stručnjacima

Moji roditelji ne žele prihvatiti mog dečka

Helena Rajčić
04. 02. 2016.
AUTORICA:
Helena Rajčić
mag. psihologije

Pozdrav, imam 16 godina. S dečkom sam pola godine. U početku je samo znala mama, a onda je on upao u neke probleme kod kuće i bila sam prisiljena reći tati. Tata nema ništa protiv toga da imam dečka, ali njega ne želi u toj ulozi. Sredinom 10.og mjeseca smo bili vani i ja sam pretjerala s pićem, te je moja prijateljica zvala moje roditelje, a tamo se nalazio i on. Moji su bili izvan sebe i zabranili su nam svaki kontakt, čak su i moju razrednicu upleli u to i tražili od nje pomoć da pazi na mene u školi. Dva tjedna se nismo čuli i odlučili smo nastaviti našu vezu u tajnosti. S njegovim roditeljima sam u odličnim odnosima, on se popravlja jer je bio problematičan, ali želimo reći mojim roditeljima iako ne znamo na koji način. Znam da smatrate da sam premlada i da veza moguće neće potrajati ali bih htjela bar dok traje da bude sasvim normalna. Inače, moj tata smatra da zaslužujem bolje i više, a želim im samo reći da sam sa 16 godina dovoljno sretna s tim dečkom.

 

Iz tvog pitanja čujem da ti je stalo do veze s tvojim dečkom, ali i do odnosa s roditeljima. Traženje savjeta od stručnjaka pokazuje da su ti oba odnosa važna i da si spremna uložiti trud kako bi ih poboljšala. Pokušat ću ti pomoći da svoj trud uložiš na onaj način koji će uistinu biti koristan i pomoći ti da budeš zadovoljnija različitim aspektima svog života.

Htjela bih te razuvjeriti u tvojoj zabrinutosti da ću misliti kako si premlada. Smatram da je za osobu tvojih godina sasvim očekivano da se zaljubljuje i ima dečka. Trenutačno si u razdoblju koji nazivamo adolescencija i u kojem iz djetinjstva prelaziš u odraslu osobu. Važno je da te roditelji podrže na tvom putu, da brinu za tebe, pomažu ti svojim znanjem i iskustvom, ali da prije svega uvažavaju tvoje potrebe i poštuju tvoje osjećaje. Osjećaji uvijek jednako vrijede, bez obzira koliko godina imali.

Budući da se radi o dva različita odnosa, prvo ću se osvrnuti na odnos s dečkom. Kažeš da je dečko „upao u neke probleme kod kuće“, da se „popravlja jer je bio problematičan“  čime pokazuješ da da si svjesna kako su neka njegova ponašanja neprihvatljiva. Za svoju vezu kažeš da bi htjela da je „normalna“, iz čega čujem da bi voljela da se nešto u vašoj vezi promjeni (ili barem da se promjeni kako će je drugi ljudi prihvatiti). Očekivanje da će se partner promijeniti je nešto što se često javlja u ljubavnim vezama. Ulazimo u partnerske odnose jer nam se nešto sviđa kod osobe, a ono što nam se ne sviđa nadamo se da će se promijeniti. Dobro je imati na umu da iako se promjene događaju, najbolje je ne računati na njih. Jer svatko može mijenjati samo sebe, ne i druge ljude. Potičem te da razmisliš i pokušaš odgovoriti na sljedeća pitanja: Jesam li zadovoljna odnosom koji trenutačno imam s njim? Bih li htjela ostati u vezi kada se on ne bi promijenio? Želim li da on mene prihvati kakva jesam ili da očekuje da se promijenim? Bih li htjela biti u vezi kojoj se moji roditelji protive? Također, potaknula bih te da promisliš o ponašanjima svog dečka koje nazivaš „problematičnim“: Utječe li to na mene i na koji način? Je li me takvim ponašanjima dosad povrijedio? Ako jest, kako sam se osjećala?

Smatram da će ti odgovori na ova pitanja pomoći da bolje razumiješ svoj odnos s dečkom, ali da će te  ujedno i pripremiti za razgovor s roditeljima.

Pretpostavljam da su tvoji roditelji zabrinuti i da su njihovi postupci motivirani željom da ti pomognu donijeti odluke koje će biti najbolje za tebe. Međutim, zabrane najčešće nisu rješenje. Vjerujem da je tvojim roditeljima stalo do tebe, da te žele zaštiti i brinuti se o tebi. Ohrabrujem te da razgovaraš s njima i da zajednički otkrijete koji su primjereniji i bolji načini na koje mogu pokazati roditeljsku brigu. Pokušaj im se obratiti u formi da im kažeš koje su tvoje želje i potrebe i na koji način ti je važno da to poštuju. Ako se bojiš započeti razgovor, možeš se obratiti roditelju s kojim imaš bolju komunikaciju (možda je to mama) pa onda zajednički možete reći tati. Ili možete svi zajedno otići kod školske psihologinje koja će vam pomoći da razgovarate na način da bolje čujete jedni druge i postignete dogovor s kojim će obje strane biti mirnije i zadovoljnije. Također, možete se zajedno javiti i u naše savjetovalište. Vjerujem da ćete uspjeti pronaći zajednički jezik i riješiti trenutačan sukob na konstruktivan način. Sretno! 

 

 

© Mama je mama 2019