Svako dijete treba model prihvatljivog ponašanja kako bi raslo i razvijalo se. Navedeno znači da roditelji trebaju djeci usaditi obiteljske vrijednosti, preuzeti roditeljsku odgovornost te postaviti granice, odnosno reći ne kad isto smatraju potrebnim.

Djeca uče pravila od dojenačke dobi

Već i dojenče može primjetiti roditeljske reakcije i iz njih izvući zaključke za vlastito ponašanje. Bilo to dojenče, malo dijete, predškolsko ili školsko dijete – djeca uče pravila iz iskustva koja iz dana u dan imaju sa svojim roditeljima. 

Roditelji biraju pravila za svoju djecu
Pritom se mogu voditi vlastitim iskustvima ili stručnim savjetima. Odabir pravila prvi je korak u njihovom efikasnom podučavanju. Ni previše ni premalo pravila nije dobro. Mudar izbor su poštena pravila koja poštuju djetetovu osobnost, ali zahtjevaju poštivanje roditelja i drugih ljudi. Pravila koja su čvrsta, pouzdana i predvidiva,  ne variraju o emocionalnom stanju roditelja i primjerena su dobi i razvojnom stanju djeteta. Pritom moramo znati čemu nikada ne smijemo reći »ne«, a to su osnovne dječje potrebe za hranom, odjećom, obućom, zdravljem, spavanjem, ljubavi i socijalnim odnosima.

Kako provoditi pravila?
Za početak, poruke koje šaljemo djetetu, trebamo formulirati jasno umjesto nejasno, pozitivno umjesto negativno.

Nejasan zahtjev Jasna uputa
„Opet je upaljen televizor! Zaboljet će te glava od toga!“ „Želim da ugasiš televizor!“
„Još se nisi obuo!“ „Luka, obuj sada čarape!“
Negativna formulacija              Pozitivna               formulacija
„Nemoj pobjeći!“ „Ostani uz mene!“
„Ne ostavljaj sve uokolo!“ „Pospremi stvari u ormar!“

 

Posvetite pozornost pozitivnom ponašanju svog djeteta kako dijete ne bi dobivalo vašu pažnju samo kad se neprimjereno ponaša. Ako iznosite kritiku, uvijek kritizirajte njegovo ponašanje – nikada dijete kao osobu. Ohrabrite ga. Istaknite uvijek točno što vam se sviđa kod njega. Budite dosljedni – utvrdite obiteljska pravila o spavanju, jelu, gledanju televizije i dosljedno ih primjenjujte jer vaše dijete mora znati na čemu je. Ako mu jednom dopuštate da jede na kauču, a jednom inzistirate da sjedne za stol, bit će zbunjeno i neće znati gdje su granice, što je dopušteno a što ne. Također, vaše riječi trebaju slijediti djela. Djela koja ne smiju kažnjavati već postavljati granice. Kazne imaju nešto samovoljno i neprijateljsko. No vaše dijete može učiti iz logičnih posljedica. Time mu šaljete poruku da ga volite i da vam je važno. Zbog toga vam ne može biti svejedno kako se ponaša te mu nudite pomoć da potrebna pravila usvoji.

 

Ponašanje Logična posljedica
Dijete odbija pospremiti igračke s poda u dnevnoj sobi. Igračke odlaze u sanduk i povlače se na tjedan dana iz igre.
Dijete je razbilo svoj omiljeni auto zbog srdžbe. Ne dobiva u zamjenu novi auto.

 

Uvijek je bolje odrediti poticaje umjesto najavljivanja neugodnih posljedica. Iako je rečeno isto, poruka je sasvim drugačija. Poticaji se ne temelje na djetetovom strahu od roditeljske kazne, već mu dozvoljavaju da preuzme odgovornost za svoje postupke.

 

Djetetova želja Najaviti neugodne posljedice Odrediti poticaje
„Htio/Htjela bih gledati emisiju s lavovima!“ „Ako već jednom ne pospremiš igračke, možeš zaboraviti televiziju!“ „U redu! Čim pospremiš sve igračke u kutiju, smiješ uključiti televizor.“
„Mama, hoću vani igrati nogomet!“ „Ako ne napišeš domaću zadaću, ne možeš izaći.“ „Svakako. Kad završiš domaću zadaću.“

Izbjegavajte fizičko kažnjavanje!
Ne zaboravite da vi služite kao primjer vlastitom djetetu. Fizičkim kažnjavanjem ga učite da je fizičko nasilje prihvatljivo ako smo jači. Time ga neizravno podučavate da i ono smije tući mlađeg brata, sestru ili drugu djecu u vrtiću. Također, fizičko nasilje djeluje negativno na djetetovo samopoštovanje i u njemu može izazvati strah i želju za osvetom. Zamislite samo kako biste se vi osjećali da vas netko od vama dragih ljudi, fizički jači od vas, udari ili istuče. Slično se osjeća i vaše dijete: duboko povrijeđeno i poniženo. Dakle, fizičko nasilje djeluje razorno na vaš odnos s djetetom pa je kao odgojno sredstvo potpuno neprikladno.

Postavi pitanje našim stručnjacima

Imam 14 godina, a moj dečko 19. Može li imati problema?

Ivana Biuk
18. 09. 2018.
AUTORICA:
Ivana Biuk
mag.iur.

ja cu sada napunit 15 godina decko sa kojim sam u vezi ima 19 godina. moji roditelji znaju za tu vezu i nista nisu posebno rekli osim da pazim sta radim no nisu imali nista protiv njegovi roditelji ni ne znaju a i boji im se rec jer mu je otac policajac i boji se kako bi on mogao reagirati na takvo sto te da bi ga optuzio da je pedofil ili slicno... on sad zeli prekinut samnom jer misli da bi mogo dobit neku kaznu zato sto sam ja maloljetna a on punoljetan... bez obzira sto sam ja dobrovoljno s njim! sad me zanimal da li on stvarno moze dobit neku kaznu i ako da kakve kazne?

Člankom 158. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17) propisano je da tko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od petnaest godina, ili ga navede da izvrši spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju s trećom osobom ili da nad samim sobom izvrši sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. Tko nad djetetom mlađim od petnaest godina izvrši bludnu radnju, ili ga navede da izvrši bludnu radnju s drugom osobom ili da nad samim sobom izvrši bludnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Nema kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka ako razlika u dobi između osoba koje vrše spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju ili bludnu radnju nije veća od tri godine. Obzirom da ti imaš 14 godina, a tvoj dečko 19 godina, dakle stariji je od tebe skoro 5 godina, on bi mogao kazneno odgovarati zbog spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina. Tvoj pristanak na odnos ne mijenja situaciju obzirom da još nemaš 15 godina, a u Republici Hrvatskoj je dobna granica za pristanak na spolni odnos 15 godina.

 
 

 

© Mama je mama 2019