Kontaktiraj stručnjaka

Molimo vas da prije postavljanja pitanja našim stručnjacima svakako pročitate već objavljena pitanja i odgovore jer su možda naši stručnjaci na isto ili slično pitanje već odgovorili. Ovaj portal i njegovi sadržaji namijenjeni su prije svega maloljetnim trudnicama, roditeljima te adolescentima koji se suočavaju s pitanjima i sumnjama vezanim uz trudnoću, zaštitu od trudnoće i teškoćama zbog rizičnih spolnih aktivnosti. S obzirom da zaprimamo veliki broj upita, na ostala pitanja, kao i na pitanja koja se ponavljaju, nismo u mogućnosti odgovarati. Odgovorit ćemo vam u najkraćem mogućem roku, a najkasnije u roku od 7 dana. Na pitanja vezana uz pravnu regulativu možemo davati odgovore samo za zakone i propise koji se primjenjuju na području Republike Hrvatske.

Prije nego pošaljete upit, molimo vas da pročitate pravila korištenja portala:
-Važno nam je da nam kažete koliko godina imate kako bismo dobili potpuniju sliku o vama i vašem zdravstvenom stanju.
-Ako opisujete zdravstveni problem, potrudite se da njegove elemente navedete kronološkim redom.
-Ne pretjerujte u uporabi upitnika, uskličnika i ostalih znakova te riječi HITNO kako biste privukli pažnju na svoju poruku.
-Budite jasni.
-Naslov neka se odnosi na sažetak vašeg upita u jednoj ili nekoliko riječi.
-Koristite primjeren rječnik.
-Prije nego pošaljete e-mail ponovno ga pročitajte te provjerite jeste li propustili neku bitnu informaciju.

E-mail: 
Pitanje 
    
{{#image}}
{{/image}}
{{text}} {{subtext}}
Martina Trbus
04. 12. 2014.
AUTORICA:
Marina Trbus
prof.psih.
Imam 19 godina. Ove godine sam maturirala sa dovoljnim rezultatom. Zbog toga nisam uspjela upisati fakultet, užasno sam tužna zbog toga, ali sam upisala pripreme za državnu maturu i nadam se kako ću maturirati barem sa 3. Ove godine sam dobila otkaz, radila sam kao asistent na nastavi. Dječak s downovim sindromom je bio agresivan i težak slučaj za mene, pa su mi dali otkaz. To me pogotovo pogodilo jer sam mislila kako znam sa takvom djecom, a trudila sam se raditi najbolje što mogu svoj posao. Sada sam doma po cijele dane, sve dok me ne pobere dečko kada dođe sa faksa. Užasno mi je preko dana, dućan mi je 5 min. od stana, a meni se neda otići u dućan, kao da sam se prejako ulijenila, a čini mi se kako nemam snage otići u grad, barem u kafić. Kao da mi se neda ništa raditi, a tijelo traži nekakvu fizičku aktivnost, a ja mu to branim, i ne znam zašto. Jednostavno, shvatila sam da sam lijena. Možete li mi pomoći? Koji je moj problem? Samo sam se ulijenila, kako dečko kaže, ili sam upala u umjerenu depresiju, da napomenem, od kad je dečko krenuo na faks, ja se ovako osjećam, istina je da sam ljubomorna, ali mu pomažem i želim da završi taj faks. Mislim kako je važno da Vam napišem, kako ponekad znam ostati do navečer u krevetu, sve dok on ne dođe do mene. Jesam li u depresiji? Ne želim ići kod psihijatra jer su tu i neki drugi problemi. Možete li mi Vi pomoći? Hvala
 
Poštovana,
doživljaji koje proživljavamo u svom životu, ponekad ispred sebe imaju +, no nažalost, ponekada imaju i -. Bojim se da se vama u kratkom razdoblju dogodilo nekoliko tih - situacija i da vaše unutarnje biće traži oporavak od svih tih - događanja. Ako to usporedimo sa prehladom, vi ste trenutno u situaciji gdje ste imali tri snažne prehlade (loš uspjeh na maturi, otkaz i upis na fakultet vašeg dečka, ali ne i vaš upis), imunitet vam je iscrpljen i opće stanje vam je loše. Ono što čujem iz vašeg pitanja je da li je to normalno i kako da se pokrenete?
Prvo, uvjeravam vas da je potpuno normalno sve što osjećate i da bi i svaka druga osoba iskusila slične tegobe. Dapače, na 100 djevojka, 26 ih ima iskustvo s ovakvim raspoloženjima i svaki 17-i dečko. Problem je što ljudi o tome ne pričaju, pa se to ni ne zna.
Drugo, spominjete da ste krenuli na pripreme za maturu i da „tijelo traži fizičku aktivnost, a ja mu to branim“. To vam je veliki signal da vaš um i vaše tijelo idu k spontanom samoizlječenju. Naime, sve ove „lijenosti“ koje vi spominjete se najbolje liječe umnom i fizičkom aktivnosti. Nastavite sa ovom edukacijom, ali i što više se okupirajte dobrom knjigom, novim znanjima, potražite da li negdje možete volontirati. Takva iskustva se jako cijene kod poslodavaca i dobro izgledaju u životopisu. Nadalje, obavezno krenite u neku fizičku aktivnost, hodanje ili trčanje, svaki dan, barem pola sata, pa postupno povećavajte. U tim šetnjama, povedite dečka ili društvo, stavite na slušalice neku dobru muziku (naravno, ne tužne pjesme), a ponekad, hodajte u tišini i pokušajte razmišljati o tome kakav biste si život željeli i kako ćete to ostvariti. Malo maštajte, ali puno više racionalno planirajte. Npr., da unutar dvije godine od sada maturirate, da unutar 4 godine pokušate upisati fakultet, da unutar godinu dana ponovo pronađete honorarni posao, itd., itd. Ovo je samo ilustrativno, vi ćete najbolje znati koji vam je tempo izvediv, ali ideja je da imate plan, i da je realan i izvediv. U suprotnom, samo ćete si nametnuti očekivanja koja ne možete realizirati i ponovo ćete biti „lijeni“.
Za 5 godina, biti ćete studentica, neke vaše kolegice će diplomirati, neke će pasti godinu, neke će odustati. Želim reći, sve će to negdje doći na svoje, pa se uopće nemojte zamarati da sad nije idealno kako je trebalo biti. Nekad se dobrim ljudima dogode i loše stvari, pa što. Ideja je da putujete i idete dalje, ne da samo stignete na odredište.
Sretno!

Postavi pitanje našim stručnjacima

Možemo li prijetnjom prekidom rješavati probleme?

Silvija Stanić
29. 07. 2016.
AUTORICA:
Silvija Stanić
dipl.psih.
Imam 19 godina i prije tjedan dana sam se posvađala s dečkom s kojim sam za manje od mjesec dana trebala proslaviti dvije godine veze. On mi je prva prava ljubav, kao i ja njemu. Često smo se svađali oko gluposti ali bi se pomirili nakon par sati. Prije tjedan dana sam mu ja u ljutnji preko poruke (jer trenutno nije u gradu) rekla da prekidam s njim na šta je on odgovorio „ajde daj smiri se, ohladi se“ . Tri dana nakon sam mu se javila, on je došao u grad jer mi je već prije obećao da će doći i našli smo se, na šta je on bio hladnokrvan prema meni i rekao da mu se ne da više ovako jer nam je svaki dan u vezi postao rutina i da me voli ali misli da me voli iz navike a ne kao na početku veze i da mu se ne da svađati stalno. Ja sam pola sata plakala, zagrlili smo se još jednom i poljubili te me odveo doma, a kad sam izašla iz auta stajala sam da vidim kako će otići s autom ali nije odlazio dok ja na kraju nisam otišla. Već dva dana plačem, ne mogu spavati i uznemirena sam, po noći najviše. Već me dvaput bio ostavio (nakon mjesec dana veze, pa nakon 5 mjeseci veze) ali se nakon dan dva pokajao i vratio meni plačući. Kako da se nosim sa situacijom? Što vi savjetujete?
 
Čini mi se kako i ti i dečko prekid ili prijetnju prekidom koristite kao alat za rješavanje problema. Navodiš da je on već dva puta prekidao s tobom, a spominješ kako si i sama prekid spomenula u trenutku ljutnje. Malo me to podsjeća na igru s vatrom, uvijek postoji opasnost da se netko opeče. Različiti stavovi i različita mišljenja doista mogu biti izazov za par, brojni su razlozi koji mogu dovesti do svađe. No samo o vama ovisi kako ćete se suočiti s problemima. Učestale svađe doista mogu biti zamorne. Vaša veza, kako navodiš, trajala je dvije godine i sasvim je uobičajeno da se odnos mijenja te da nije sve kao na početku. To je ujedno i prilika da se veza razvije na nekoj novoj razini. No za to je potrebno puno truda i puno ulaganja, s obje strane. 
Čini se kako ti je žao što ste prekinuli i kako bi htjela nastaviti vezu. Svakako bih ti savjetovala da otvoreno popričaš s njim. Reci mu kako se osjećaš. Ukoliko želiš nastaviti vezu, reci to otvoreno. Ako i nećete nastaviti dalje kao par, kroz razgovor imate šansu završiti to poglavlje na prijateljski način. Ako odlučite pokušati još jednom, pokušajte ovu situaciju pretvoriti u lekciju za budućnost.
I na kraju, ako ostanete kod prekida kao konačne odluke, uzmi si dovoljno vremena da se suočiš sa svim emocijama koje će se javljati. Sasvim je normalno da si tužna, navodiš da plačeš, ne spavaš, da si uznemirena. Prekid veze uvijek predstavlja gubitak i potrebno je vremena da se cijela erupcija emocija smiri. To je proces koji traje i često je težak, no postoje načini da ga olakšaš. Pokušaj izabrati neku novu aktivnost, nešto zanimljivo, možda nešto što oduvijek želiš. Sad, je li to rolanje, ples, oslikavanje predmeta ili pak nešto četvrto, najbolje ćeš znati sama. Sretno

 

© Mama je mama 2018