Događaji poput pandemije virusa koji nas je potresao i još uvijek traje, a usporedno s time i potres koji je zadesio Grad Zagreb, mogli su potaknuti javljanje nekih od neugodnih emocija – straha, tuge, ljutnje, tjeskobe. Prirodne katastrofe, zbog karakteristika neočekivanosti i nenadanosti, mogu potaknuti i psihološka stanja poput osjećaja bespomoćnosti i ranjivosti (Weaver & Clum, 1996).

Kako bismo lakše shvatili što nam se događa kada doživimo intenzivne neugodne emocije uslijed traumatskih i kriznih događaja i kako si pomoći s njima, prvo ćemo objasniti što je uopće emocija i kako do nje dolazi. Emocija kao složeni subjektivni doživljaj i stanje, nužno obuhvaća popratnu tjelesnu (fiziološku) reakciju kao npr. ubrzani rad srca, znojenje i slično. Tijekom prvog koraka psihološkog doživljaja neke emocije stvori se percepcija situacije, nakon čega uslijedi fiziološko uzbuđenje, zatim se stvori subjektivni doživljaj te na kraju izražavanje same emocije. Svi ovi procesi odvijaju se gotovo istodobno te je nekada teško utvrditi koja je to točno misao prethodila našoj emocionalnoj reakciji ili točno definirati emociju koja nam se javila. Npr. tijekom stanja u kojem osjećamo strah, bilo da vjerujemo kako je život ili zdravlje ugroženo nama bilo našim bližnjima, u tijelu i umu događa se niz reakcija. Prvo se mišići stegnu kako bi bili spremni na akciju i srce vam počne brzo tući kako bi brže provodilo krv do mišića i mozga gdje je najpotrebnije. Počnete ubrzano disati kako biste dobili više kisika koji vam je potreban za energiju i počnete se znojiti kako biste spriječili da vam se tijela pregriju. Usta vam se posuše i u trbuhu osjećate previranja. Ove tjelesne promjene nisu znak da nešto nije u redu već pokazuju da vaše tijelo čini ispravnu stvar da pripremi samo sebe na situaciju. U uvjetima opstanka, strah je stoga, vrlo vrijedna reakcija. Ovakvo stanje tijela naziva se borba ili bijeg i ove su se reakcije razvile kako bi nas zaštitile i koristile nam – kada se odviju na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Intenzivna emocija je i jedna od četiri reakcije na traumatski događaj; dok ostale reakcije uključuju šok, prihvaćanje i oporavak. Faza jakih emocija može trajati dugo i može uključivati povlačenje, poremećaj spavanja, apetita, gubitak koncentracije, povećanje unosa alkohola/droga i slično. Emocije koje se javljaju pritom mogu biti osjećaj tuge, beznadnosti, neočekivanosti, gubitka kontrole i bespomoćnosti. Može se javiti preplavljenost osjećajima s izraženim osjećajem osobne ranjivosti i uznemirenosti koji traje određeno vrijeme i dovodi do prekida uobičajenog funkcioniranja (gubitka unutarnje ravnoteže). Ljudi nekada umjesto tuge i nemoći osjećaju i ljutnju jer im daje osjećaj kontrole nad situacijom. Konkretan „krivac“ za nastajanje pandemije i potresa ne postoji, stoga ljutnja može biti i pogrešno usmjerena. Naše reakcije na krizu slične su onima u procesu tugovanja jer i krizni događaj uključuje prijetnju gubitkom ili stvarni doživljaj gubitka nečega nama vrijednog (u našem slučaju zdravlja, osjećaja sigurnosti, zaposlenja, krova nad glavom, druženja s bliskim ljudima..)

Jedna od najvažnijih karakteristika načina suočavanja sa stresom je naša procjena važnosti i značenja situacije (npr. Jesam li u opasnosti?) i procjena mogućnosti naše kontrole (npr. Mogu li utjecati na događaj, mogu li kontrolirati ovu situaciju?). Većina ljudi će situacije u kojima smo se našli procijeniti vrlo važnima i opasnima međutim, ono u čemu će se razlikovati jest procjena kontrole nad situacijom. Osjećaj kontrole je bitan u ovakvim događajima i važno je osvijestiti da npr. ponašanja drugih ili vrijeme trajanja pandemije nisu u našoj kontroli. Ono što npr. možemo kontrolirati je pridržavanje epidemioloških mjera, informiranje o tehnikama disanja za opuštanje ili ograničavanje vremena provedenog čitajući vijesti.

Još neki od načina kako si možemo pomoći u održavanju mentalnog zdravlja je vjerovati u bolje, nadati se boljem, usmjeravati pažnju na pozitivne aspekte (to može biti pohvala samome sebi za neku sitnicu na koju ste se konačno odlučili) ili na smješne dijeliće nove svakodnevnice. Razmislite i koje su to aktivnosti zbog kojih se osjećate ugodno, korisno, proaktivno, produktivno ili kreativno te probajte početi s provedbom nekih od njih. Socijalna podrška je isto tako jedan od važnih faktora koji utječu na nošenje sa stresom; usmjerite se više na osobe koje su tu za vas i uz koje se osjećate ugodno, s kojima možete razgovarati o tome što mislite i osjećate. Ako osjećate potrebu za dodatnom podrškom, traženje stručne psihološke pomoći u nošenju s emocijama, mislima ili situacijom je također dobar korak u vraćanju osjećaja kontrole u svoj život.

Nije lako svakodnevno se nositi s proživljenim traumatskim događajima uz sve uobičajene životne stresore i neizvjesnosti no, uložite vremena u rad na sebi. Nikako se nismo mogli unaprijed psihički pripremiti na ovakve iznenadne događaje pa ni ne možemo očekivati od sebe da ćemo odmah početi funkcionirati kao da je sve u redu. Za početak probajte osvijestiti svoje potrebe, misli i osjećaje, zahvaliti si za male svakodnevne pobjede i dati si vremena za oporavak.

Mia Krpan, mag.psych.

Dokumentarni film „Jedna od nas“ inspiriran je potresnom pričom na temu seksualnog zlostavljanja djece koje se, prema istraživanjima na europskoj i svjetskoj razini, događa svakom petom djetetu. Radnja se odvija za vrijeme petnaeste godišnjice mature i prikazuje reakcije razrednih kolega na spoznaju da je kolegica s kojom su četiri godine išli u razred srednje škole žrtva obiteljskog seksualnog zlostavljanja.

Jedan od sudionika večere, a ujedno i protagonist filma, je  redatelj Đuro Gavran koji je istaknuo kako ovim filmom želi podići svijest o problematici seksualnog zlostavljanja djece kako bi se, u konačnici, pomoglo žrtvama nasilja u suočavanju s posljedicama takvog traumatičnog iskustva. Tim je povodom pokrenuta i kampanja koja ima dva cilja. Jedan je osvještavanje javnosti o problemu i poticanje žrtava da progovore o svojoj traumi te pokrenu proces zalječenja, a drugi je uvođenje programa prevencije seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole kao dio obaveznih školskih preventivnih programa.

Na službenoj internetskoj stranici filma (https://jednaodnas.com/kampanja/) otvoren je poziv maturantima i nastavnicima da prijave svoj razred za besplatnu projekciju i online razgovor s autorom filma i stručnom osobom iz prevencije seksualnog nasilja.

U kampanji sudjeluju brojni stručnjaci i udruge, a jedna od njih je i Udruga roditelja „Korak po korak“ koja već dvadeset godina provodi CAP (Child Assault Prevention), program prevencije zlostavljanja djece, pri čemu je riječ o primarnoj prevenciji zlostavljanja djece. Njime nastoji:

• smanjiti ranjivost djece i njihovu izloženost različitim oblicima nasilja poučavajući ih efikasnim prevencijskim strategijama, te osiguravanjem kvalitetnije podrške njima važnih odraslih osoba
• potaknuti lokalnu zajednicu na aktivno zalaganje za prevenciju nasilja u društvu, a posebno na prevenciju nasilja nad i među djecom
• potaknuti odgojno–obrazovne ustanove na sustavan pristup primarnoj prevenciji nasilja nad i među djecom.

O CAP (Child Assault Prevention) programu i ostalim aktivnostima Udruge roditelja „Korak po korak“ saznajte više na web stranici: https://www.udrugaroditeljakpk.hr/ i ne zaboravite da svako dijete ima pravo biti SIGURNO, JAKO I SLOBODNO !

Odgovorno spolno ponašanje vrlo je važan zdravstveni aspekt svakog spolno aktivnog pojedinca. Podrazumijeva usvajanje obrazaca ponašanja i životnog stila koji je usmjeren zaštiti i unapređenju spolnog i reproduktivnog zdravlja te ujedno doprinosi boljoj kvaliteti života, smanjuje rizik  od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće.

Dosadašnja iskustva u radu s mladima pokazuju da im je znanje o vlastitoj seksualnosti i odgovornom spolnom ponašanju najčešće dostupno iz nepouzdanih i neprovjerenih izvora kao što su internet, televizija, časopisi, vršnjaci ili starijih adolescenti, a rjeđe informacija dobivenih redovitim školovanjem (osnovnoškolskim i srednjoškolskim), roditeljskim odgojem,  verificiranim programima nevladinih organizacija ili stručnih osoba.

Udruga roditelja „Korak po korak“ u partnerstvu s Društvom „Naša djeca“ grada Gospića provela je anketni upitnik u okviru projekta Budi Odgovoran, Slobodno Sheraj! (BOSS) kako bi utvrdila potrebe i preporuke mladih u području odgovornog spolnog ponašanja. Anketni upitnik proveden je na uzorku od 200 mladih diljem Republike Hrvatske, a ispitivao je informiranost mladih na zadanu temu, poznavanje i korištenje kontracepcije te utjecaj društva i medija na odgovorno spolno ponašanje.

Prema dobivenim rezultatima evidentirano je da mladi u današnje vrijeme imaju neograničen pristup informacijama no kazuju kako mediji ne prenose kvalitetan sadržaj o odgovornom spolnom ponašanju i seksu te kako seksualnost i seks nisu realno prikazani kroz medijske sadržaje. Važnost vide u promjeni pristupa temi  temeljenom na cjeloživotnom obrazovanju i razvijanju kritičkog razmišljanja.

Roditelji i roditeljski odgoj zauzimaju važnu ulogu od najranije djetetove dobi te su zbog kontinuiranog kontakta s djecom njihovi primarni edukatori. Mnogi od njih izbjegavaju razgovor o seksu sa svojom djecom. Često misle da je još prerano za takav razgovori, neugodno im je dotaknuti se tema kao što su seksualnost i seks te vjeruju kako će djeca sve potrebne informacije naučiti kroz obrazovanje. Jedan od glavnih pokazatelja istraživanja bio je kako mladi tijekom adolescencije trebaju najviše podrške i usmjeravanja od strane roditelja. Istovremeno prepoznaju potrebu roditelja za edukacijom o tome kada započeti razgovor i na koji način prilagoditi sadržaj dobi djeteta.

Iako postoje subjektivne i objektivne potrebe za sustavnim spolnim odgojem i obrazovanjem, u našim se školama o spolnosti uči najviše unutar sadržaja iz biologije. Mladi smatraju kako njihove potrebe u postojećem obrazovnom sustavu nisu zadovoljene zato što seksualni odgoj koji se dotiče seksualnog i reproduktivnog zdravlja čovjeka, nikada nije postao dio obrazovnog sustava. Kao glavni nedostatak prepoznaju izostanak pravovremenih, točnih i stručnih informacija te prepoznaju uvođenje zdravstvenog (seksualnog) odgoja i prilagodbu kurikuluma kao jedno od rješenja prevencije neodgovornog spolnog ponašanja.

Usprkos tome što većina ispitanika povezuje seks s pojmovima kao što su ljubav, užitak i obostrana komunikacija, još se uvijek javlja osjećaj srama i stigme. Otvorena razgovor, dolazak mladih, stručnih osoba, veći broj radionica i rad u manjim grupama mogu biti sigurno okruženje u kojem se stvara prilika za propitkivanjem željenih pitanja bez osjećaja neugode i potrebe za skrivanjem.

Stoga prevencija u području odgovornog spolnog ponašanja treba biti usmjerena na više razina-roditeljski odgoj, obrazovni sustav, razvijanje kritičkog razmišljanja i destigmatiziranje teme seksualnosti u društvu. Ne smije biti orijentirana samo na stjecanje znanja o sprečavanju spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće nego na promjenu pristupa mladima promovirajući informiranost, razvijanje komunikacijskih vještina, pozitivnih stavova i uvjerenja, samopoštovanja i samoučinkovitosti za usvajanje obrazaca odgovornog spolnog ponašanja.

Autorica: Karmen Stipeč, mag.act.soc.