Reproduktivno zdravlje jedan je od najvažnijih aspekata zdravlja svih mladih osoba. Ishodi reproduktivnog zdravlja doprinose ukupnom zdravlju i blagostanju pojedinca, ali i populacije. Reproduktivno zdravlje osobito je važno u adolescenciji, koju karakterizira povećana ranjivost u svim segmentima. Da bi se mladima pomoglo, prije svega, potrebno je prihvatiti činjenicu da će većina mladića i djevojaka postati seksualno aktivna u drugom desetljeću svoga života, a upravo zbog toga odgovorna društvena i zdravstvena politika ima obavezu pružiti im adekvatne i pravovremene informacije o kontracepciji, spolno prenosivim bolestima te učinkovite mjere zaštite od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti (Petani i Vulin, 2018). Za bolje razumijevanje kompleksnosti ljudskog spolnog ponašanja potrebno je zauzeti pozitivan stav prema ljudskoj spolnosti i pokušati istražiti čimbenike koji na njega utječu.

Na web stranici SPOLNO ZDRAVLJE možete pronaći pregršt informacija o spolnom zdravlju i o tome kako se zaštititi.

Centar za zdravlje mladih Zagreb nastoji povećati dostupnost zdravstvenih sadržaja vezanih za zaštitu mentalnog zdravlja, zaštitu spolnog i reproduktivnog zdravlja te promociju zdravih stilova života mladih.

U Savjetovalištu za promicanje spolnog zdravlja možete dobiti usluge informiranja, savjetovanja i edukacije o očuvanju spolnog i reproduktivnog zdravlja, odgovornom spolnom ponašanju, smanjenju rizika od zaraze spolno prenosivim infekcijama te uslugu testiranja na HIV, hepatitis B i/ili C i sifilis, korisnika koji su u riziku za te infekcije. Uz to, dobiti ćete pomoć pri upućivanju na liječenje i skrb ako je potrebno. Sve usluge su za korisnike anonimne i besplatne (nije potrebna uputnica) te za njih nije potrebna najava. U savjetovalištu radi tim zdravstvenih stručnjaka u sastavu: liječnik specijalist, sanitarni inženjer i laboratorijski inženjer.

Web portal Volim zdravlje namijenjen je mladim osobama koje se žele educirati na temu reproduktivnog zdravlja i svog osobnog razvoja.

HUHIV (Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa) je nevladina, nepolitička, neprofitna udruga koja se bavi prevencijom, edukacijom i pomoći oboljelima od HIVa i AIDS-a, virusnog hepatitisa i spolno prenosivih bolesti. Udruga pomaže svim osobama koje žive s HIV-om ili hepatitisom ili pod utjecajem spolno prenosivih bolesti u rješavanju problema vezanih za medicinsku, socijalnu skrb, pravnu pomoć. Također, djeluje na području edukacije mladih i opće populacije o HIV-bolesti i hepatitisu i diskriminaciji koja je s ovim bolestima povezana.

Udruga roditelja „Korak po korak“  pokrenula je portal MALOLJETNI-RODITELJI.NET koji djeluje od 2013. godine, a namijenjen je maloljetnim trudnicama i roditeljima  te adolescentima koji se suočavaju s pitanjima i sumnjama vezanim uz rizično seksualno ponašanje, trudnoću i teškoće u obiteljskim i partnerskim odnosima.

Razgovori o spolnosti educiraju i stvaraju osjećaj podrške, te tako ostvaruju preduvjete prema zaštiti spolnog i reproduktivnog zdravlja. Takvi razgovori stvaraju otvoreno društvo u kojem pojedinci jasno izražavaju svoje brige na vrijeme, bez straha od osude.

Što je anksioznost kod djece?

Prva asocijacija na riječ anksioznost mnogima je zasigurno strah, međutim postoji važna razlika između ta dva pojma. Za razliku od straha, objekt ili izvor anksioznosti je nejasan, doživljaj duže traje i više utječe na cjelokupno psihičko stanje osobe. Kod djece anksioznost se javlja često i u određenom stupnju je potpuno normalna razvojna pojava. U dobi od oko 6 mjeseci do 3 godine vrlo je uobičajeno da mala djeca imaju tjeskobu prilikom odvajanja od roditelja. To je normalna faza u razvoju djeteta i obično traje do 2. ili 3. godine života. Također je uobičajeno da djeca predškolske dobi razviju specifične strahove ili fobije. Uobičajeni strahovi u ranom djetinjstvu uključuju životinje, insekte, oluje, visine, vodu, krv i mrak. Ti strahovi obično postupno nestaju sami od sebe. Mogu postojati i druga razdoblja u djetetovu životu kada se osjećaju tjeskobno. Na primjer, mnoga djeca osjećaju tjeskobu kada kreću u novu školu i prije usmenog odgovaranja ili pismenog ispita. Neka su djeca sklona reagirati preplašeno u situacijama koje su im nove i uključuju ljude koje ne poznaju. U kasnijem djetinjstvu i adolescenciji često se javlja strah od javnog nastupa i izlaganja pred vršnjacima.

Iako su ovakve pojave učestale i ne moraju biti razlog za ozbiljnu zabrinutost roditelja, ako one postanu toliko snažne i preplavljujuće da ozbiljno ometaju djetetovo funkcioniranje, preporuča se potražiti stručnu pomoć.

Koji su znakovi na koje trebam obratiti pozornost?

Dijete koje je anksiozno često govori o strahu, zatvara se u sebe, osjeća veliku napetost i zabrinutost. Odrasli ga često prepoznaju kao dijete koje općenito brine više od druge djece. Kad opisuje tjelesne reakcije, može govoriti o trbuhobolji, glavobolji, lupanju srca, znojenju, bolovima, a da takve tegobe nemaju organsku podlogu. Ponekad je dijete tjeskobno samo u nekoj situaciji (ispitivanje, susret s nekom nepoznatom osobom, nova situacija) pa tada govorimo o anksioznom stanju, tj. prolaznom doživljaju napetosti, nervoze i zabrinutosti koji je povezan s pobuđenošću autonomnog živčanog sustava. S druge strane, kod neke djece (ali i odraslih) postoji stalna tendencija da stresne situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima i da na njih reagiraju intenzivnije i to ne samo trenutno, već je to karakteristika djeteta i u ranijim situacijama i možemo očekivati takve reakcije i u budućnosti. Tada opažamo anksioznost kao osobinu.

Neki od znakova koji upućuju na anksioznost kod djece su:

• razdražljivost, plačljivost ili ljepljivost (burno reagiranje na razdvajanje, izražena potreba za fizičkom bliskošću)
• poteškoće sa spavanjem
• buđenje tijekom noći
• mokrenje u krevet
• noćne more
• nedostatak samopouzdanja za isprobavanje novih stvari
• poteškoće u suočavanju s jednostavnim, svakodnevnim izazovima
• poteškoće s koncentracijom
• problemi sa spavanjem i/ili hranjenjem
• ispadi bijesa
• pojava negativnih misli
• izbjegavanje svakodnevnih aktivnosti, poput viđanja s prijateljima, izlaska u javnost ili odlaska u školu

Kad potražiti pomoć?

Oko 10 do 15% djece ima anksiozni poremećaj (npr. generalizirani ili separacijski, ili društvenu fobiju; opsesivno–kompulzivni poremećaj; specifičnu fobiju; panični poremećaj; akutni i posttraumatski stresni poremećaj) u neko doba tijekom djetinjstva. Svim anksioznim poremećajima je zajednički strah, zabrinutost ili užas, koji uvelike sprječava dijete u normalnom funkcioniranju i nesrazmjeran je okolnostima.

Kad osjećaj anskioznosti počne djecu ometati u svakodnevnom funkcioniranju, to je znak da je potrebno potražiti stručnu pomoć. Ako uđete u bilo koju školu u vrijeme ispita, sva će djeca biti zabrinuta, ali neka mogu biti toliko zabrinuta da to jutro ne stignu u školu. Ovakva ozbiljna tjeskoba može naštetiti mentalnoj i emocionalnoj dobrobiti djece, utječući na njihovo samopoštovanje i samopouzdanje. Mogu se povući i jako se truditi izbjeći stvari ili situacije koje ih čine tjeskobnima.

 Kako djetetu pružiti podršku?

Razmislite…

• o mogućim „vanjskim uzrocima“

Važno je isključiti mogući tjelesni razlog ili neki teški događaj koji dovodi do anksioznosti, nesigurnosti i uznemirenosti (stres, izloženost nasilju u obitelji i školi i sl.). Takvi događaji mogu biti stvarni uzroci djetetovih emocionalnih reakcija i tada dijete prvo treba zaštitu što svakako traži suradnju s onima koji u tome mogu pomoći (stručnjaci, škola…).

• jesu li odrasli u djetetovoj okolini tjeskobni

Roditelj je djetetov model za rješavanje problema i nošenje sa stresom.  Ako odrasli izražavaju pretjerane reakcije uznemirenosti, zaokupljeni su brigom oko djeteta ili imaju česta katastrofična očekivanja, djeca mogu vjerovati kako je to uobičajena reakcija na svakodnevni stres. Ukoliko smatrate da je vaša anksioznost izražena, potražite pomoć za sebe.

• o svojim reakcijama

Anksiozna djeca su izrazito osjetljiva na emocionalne poruke. Ako ste ljuti, pokušajte modificirati svoj ton ili reakcije, jer anksiozna djeca mogu neke situacije doživjeti preplavljujuće i puno teže nego što biste očekivali. S druge strane, ako stalno prikrivate svoje emocionalne reakcije koje su u nekoj situaciji očekivane, vaše dijete može postati tjeskobnije jer nema dopuštenje da se emocionalno izrazi („strah da vas ne podsjeti na nešto negativno“).

• pokazuje li netko u okolini djeteta perfekcionizam

Tjeskobna djeca se s takvim težnjama u okolini često susreću: sve što rade „mora biti najbolje“, ne dozvoljavaju se manje greške, stalno se ističe nerealistična potreba za savršenstvom, najboljim ocjenama i najboljim uspjehom… To često započinje i u ranim predškolskim danima: „krov na kući se ne crta tako“, „ovo slovo si napisao naopako“… Pomozite djetetu da se osjeća dobro, da prihvaća greške i usmjerite se na podršku trudu, a ne rezultatu – umjesto na vrednovanje, usmjerite se na dječje iskustvo. Dozvolite djetetu greške, nježno ga vodite umjesto da budete „neumoljivi voditelj“.

Možete pokušati i

• biti model zdravijeg načina nošenja s anksioznošću

Ne pretvarajte se da nikad niste uznemireni ili tjeskobni, ali neka dijete vidi kako se nosite s tim mirno (koliko možete) te kako se osjećate dobro kad to uspijete.

• pomoći djetetu u samoumirivanju

Opažajte što umiruje dijete, pomognite mu da izabere svoje načine smirivanja. Za neku djecu to su riječi i razgovor, a za drugu aktivnost koju vole, zagrljaj ili utjeha.  Vježbajte jednostavne tehnike opuštanja sa svojim djetetom, kao što je 3 duboka polagana udisaja: udisanje brojeći do 3 i izdah brojeći do 3. Više smjernica za pomoć djeci s anksioznošću pronaći ćete na web stranici Young Minds.

• biti smirena podrška

Ukoliko dijete reagira anksioznošću i u nekoj neutralnoj ili sigurnoj situaciji, zapravo pokušava otkriti je li sve u redu. Ako tada i mi pokazujemo sažaljenje i zabrinutost ili ga pokušavamo zaštititi iako je situacija sigurna, zapravo pokazujemo da nije sve u redu i tada se dijete ne može nositi sa situacijom. Pokušajte ostati smireni i time pomoći djetetu da se samo uvjeri da se može nositi s nekom neutralnom ili blago uznemirujućom situacijom.

• suočiti se s različitim situacijama koje čine dijete anksioznim

Izbjegavanjem će se dijete kratkoročno osjećati bolje, ali ne i dugoročno.

• izražavati pozitivna, ali i realistična očekivanja

Ne obećavajte djetetu da se nešto neće desiti (npr. da neće imati tremu), ali pokažite povjerenje da će se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i istaknite da ste uz dijete. Normalizirajte djetetove osjećaje, „normalno je da nas je nekad strah prije testa“…

• ne zapitkivati, ne postavljati stalno pitanja

Ohrabrite dijete da govori o osjećajima, ali izbjegavajte stalno propitivanje, npr. „Bojiš li se da se djeca neće družiti s tobom?“. Radije slušajte dijete, obraćajte se s otvorenim pitanjima „Kako ti je kad ideš na rođendan?“

• zajedno s djetetom razmišljati o situacijama

Ponekad pomaže razgovarati s djetetom o mogućnosti da se strah ostvari – što bi onda, kako bi se nosio s tim? Za neku djecu planiranje može smanjiti nesigurnost. Igrajte se situacija kojih se plaši, naglasite rečenice koje koristi i pomažu mu… Važno je spomenuti da se ne preporuča previše unaprijed razgovarati o mogućim situacijama koje djetetu mogu biti strašne (kao npr. dolazak zubaru) već nešto prije. Nije potrebno produljivati djetetov osjećaj tjeskobe.

• pripremiti svoje dijete razgovarajući s njim o tome što će se dogoditi i zašto ako znate da se sprema velika promjena, poput selidbe
• potražiti stručnu pomoć

Čak i ako nema „vanjskih uzroka“, mnoga djeca trebaju stručnu pomoć. Ako su potištena, doživljavaju napadaje panike, opažate njihova kompulzivna ponašanja, imaju izražene strahove, osjećaju se bespomoćno ili obeshrabreno, važno je potražiti pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja. Možda teško proživljavaju određene obiteljske probleme, stres razvoda ili sukoba u obitelji ili u školi. I dijete i roditelj tada trebaju stručnu pomoć i podršku.

AUTORICA: Lana Slavikovski, mag. psych.

Premenstruacijski sindrom (PMS) obuhvaća skup simptoma koji se obično javljaju 10-tak dana prije menstruacije, nakon ovulacije, a  kada se pojavi menstruacija, teškoće nestaju. Jače izraženi simptomi podrazumijevaju psihičke promjene, depresiju, nervozu, razdražljivost, nesanicu, napetost  i bolove u dojkama, nadutost i bolove u trbuhu, glavobolju, osjećaj umora, promjenu apetita, gastrointestinalne smetnje( zatvor ili proljev) i drugo.

Postoji više teorija o razlogu nastanka PMS-a u žena, među kojima je hormonska teorija o promjeni odnosa hormona estrogena i progesterona nakon ovulacije, pad serotonina, dopamina, povišena proizvodnja prostaglandina itd. Druga je nehormonska teorija koja uključuje navike pušenja, nezdrave prehrane (masnoća, šećer, sol), manjak fizičke aktivnosti i sna, a prema psihogenoj teoriji  simptomi ovise i o biološkim, socijalnim i psihološkim sklonostima. Smatra se da postoji preko 150 simptoma  vezanih za predmenstruacijski sindrom.

S obzirom na složenost  simptoma i razloga svih promjena, uvijek je potrebno prvo isključiti organske uzroke  kliničkim pregledom i  pretragama radi isključenja smetnji od strane probavnog, mokraćnog i spolnog sustava.

Liječenje obuhvaća primjenu specifičnih mjera koje ublažavaju prisutne simptome, što uključuje uzimanje: analgetika, dijuretika, antiprostaglandina, hormona progesterona u drugoj polovici ciklusa, sve ovisno o vrsti simptoma, što će odrediti i prepisati liječnik. S obzirom na to da se PMS najčešće javlja nakon ovulacije, u obzir dolazi i korištenje hormonske kontracepcije za supresiju ovulacije i u određenom broju žena se smetnje smanjuju. Kako postoji više vrsta kontracepcijskih tableta, s različitim sadržajem i vrstom hormona, ginekolog će pomoći kod eventualne promjene vrste hormona, kontracepcije, ukoliko neka, koja se već  koristila, ne odgovara osobi. Simptomatska terapija obuhvaća dijetetske mjere koje uključuju zdravu prehranu (voće, povrće, žitarice, riblje ulje), pijenje dosta tekućine, korištenje suplemenata:folna kiselina, kalcij, osobito B6 vitamin, magnezij, vitamin D,A što je najbolje uvesti u dogovoru sa stručnjacima, nutricionistima. Fizička aktivnost i  dobar san od najmanje 8 sati spavanja također pozitivno utječu na smanjenje simptoma.

Kao što možemo zaključiti, nema univerzalnog lijeka za PMS nego samo, ovisno o simptomima, ublažavaju se pojedini simptomi i uvode mjere zdravog života i prehrane.

Za razliku od PMS-a bolnu menstruaciju,dismenoreju (dysmenorrhoea) čine bolovi koji se mogu pojaviti prije ili tijekom menstruacije u donjem dijelu trbuha, poput pritiska ili grčeva, različitog intenziteta, uz pojačanu razdražljivost i neraspoloženje. Obično ove smetnje nisu jače izražene da bi sprečavale normalan rad i aktivnosti. Ako su smetnje jače izražene, govorimo o bolnoj menstruaciji. Bolna menstruacija se može podijeliti na primarnu dismenoreju  kod koje ne postoje organski uzroci bolova (nama patološkog nalaza na zdjeličnim organima) i javlja se najčešće  kod adolescentica i sekundarnu dismenoreju kod koje su takva stanja prisutna, poput endometrioze, upale, polipa, mioma na maternici  ili kongenitalnih, urođenih malformacija zdjeličnih organa. Menstruacije u adolescentica najčešće postaju bolne pojavom ovulacije, kada se počinju u sluznici maternice pojačano stvarati tvari koje zovemo prostaglandini, a koje uzrokuju bolove kod ljuštenja sluznice maternice tijekom menstruacije. Bolovi su najjači iznad stidne kosti i donjem dijelu trbuha, a mogu se širiti prema križima ili unutrašnjoj strani bedara, ponekad uz mučnine i povraćanje, glavobolju, proljev ili zatvor. Bolovi su obično najjači prvi dan menstruacije, ali ponekad mogu trajati i više dana.

Specifično liječenje obuhvaća korištenje nesteroidnih antiupalnih lijekova (NSAID), lijekova koji smanjuju sintezu prostagladina, najčešćih uzročnika bolova. Tih lijekova  ima više vrsta i ginekolog će vam prepisati koji uzimati, ali i promijeniti ukoliko se bolovi na određeni lijek ne smanjuju. Važno je da djevojka odmah prvi dan popije tabletu (ne čekati da se bolovi pojačavaju), a ukoliko ima bolove i prije menstruacije potrebno ih uzeti i  dan –dva  prije početka menstruacije. Mogu se koristiti po potrebi i analgetici, spazmolitici, ali i hormonska  terapija, najčešće hormonska kontracepcija, koja sprječava ovulaciju i time smanjuje  stvaranje prostagladina. Simptomatska terapija, kao i kod PMS-a obuhvaća zdravu prehranu, fizičku aktivnost (redovne vježbe i vježbe opuštanja), dovoljno odmora, uzimanje multivitaminskih preparata, magnezija. Ponekad  povoljno djeluje i toplina (električni jastuk, termofor)

AUTORICA: Prim.mr.sc. Nives Šikanić Dugić, dr.med. spec.ginekolog

Čitanje je jedna od osnovnih kompetencija koju osoba tijekom života stječe te neizostavni dio svakodnevice. Radi se o procesu razumijevanja sadržaja prisutnog u pisanome tekstu koji pod utjecajem unutarnjeg i vanjskog okruženja osobe oblikuje njene obrasce razmišljanja i ponašanja (Vorkapić Jugovac, 2021). Važnost čitanja nije samo u savladavanju vještine i tehnike čitanja već da osoba razumije tekst i poruku koju autor nastoji prenijeti. Čitajući djeci ili s djecom, pomažemo im osloboditi sposobnost stvaralaštva, usredotočenost  na svoje misli, razvijanje koncentracije i vizualizacije te stvaranje slike o sebi.  

Motivacija za čitanjem odnosi se na mentalnu spremnost, interes i želju pojedinca za čitalačkom aktivnošću i predstavlja najsnažniji prediktor količine čitanja kod mladih te snažan prediktor razumijevanja pročitanog (Vorkapić Jugovac, 2021). Postoji nekoliko metoda koje se mogu iskoristiti za poticanje čitalačke motivacije i razvijanje ljubavi prema knjizi.

1. Čitajte djeci od malih nogu– poticajno i sigurno okruženje vlastitoga doma u kojem dijete može razviti dobre govorne vještine i bogat rječnik najbolji je temelj za uspješan razvoj ljubavi prema čitanju i pisanju.
2. Uvažite djetetove interese– ponekad je najmudriji način kako djecu motivirati na čitanje jest dopustiti im da čitaju ono što im je najzanimljivije. Tako ćete saznati za koje teme je vaše dijete najviše zainteresirano te se fokusirati na ta područja djetetova interesa.
3. Odvojite vrijeme za čitanje i razgovor o knjizi– zajedničko čitanje je sjajan način kako dijete zainteresirati za čitanje. Pratite djetetov ritam, ovisno o njegovoj dobi i mogućnostima. Sa starijom djecom već možete razgovarati o pročitanoj priči, pouci i vidjeti kako su je oni doživjeli.
4. Koristite inovativne metode– čitanje ne mora nužno biti vezano samo uz knjige. Osluškujte potrebe svog djeteta. Postoji pregršt stripova, časopisa, magazina, knjiga s vicevima koje mogu zaokupiti djetetovu pažnju. Promocija dječje knjige ili nekog zanimljivog romana može biti dobar način povezivanja pročitanog sadržaja sa stvarnom osobom koja je tu knjigu i napisala.
5. Budite uzor– razvoju djetetove motivacije za čitanjem roditelji svakako mogu doprinijeti vlastitim pozitivnim odnosom prema čitanju. Kada djeca dođu u fazu tečnog čitanja, u dobi od sedam do osam godina, poticajno okružje i dalje treba razvijati.

Zajedničkim čitanjem potičemo komunikaciju i jačamo emocionalnu vezu s djetetom. Time obogaćujemo vokabular, podupiremo shvaćanje pravila pismenosti, razvijamo vještine čitanja i pisanja, proširujemo razumijevanje jezika te potičemo samopouzdanje (Moomaw i Hieronymus, 2008). Zajedničkim čitanjem omogućavamo djetetu da putem slušanja priče i zajedničkog listanja knjiga, slikovnice ima aktivnu ulogu kao slušača te da postane aktivan čitač u budućnosti.

Literatura:

1. Čulina, Lj. (2022). Kako motivirati djecu za čitanje. (https://www.skole.hr/kako-motivirati-djecu-za-citanje/)
2. Moomaw, S., Hieronymus, B. (2008). Igre čitanja i pisanja: Aktivnosti za razvoj predčitačkih vještina i početnog čitanja i pisanja u predškolskoj dobi i prvom razredu. Buševac: Ostvarenje.
3. Vorkapić Jugovac, G. (2021). Kako motivirati djecu za čitanje? (https://www.zdravi-grad-porec.hr/strucna-tema/rastemo-kroz-citanje-kako-motivirati-djecu-za-citanje/)
4. Zuber, N. (2019). Čitati je lako, reći ću vam kako… 13 super savjeta kako potaknuti ljubav prema čitanju. (https://brickzine.hr/citati-je-lako-reci-cu-vam-kako-13-super-savjeta-kako-potaknuti-ljubav-prema-citanju/)

Sexting se definira kao slanje, primanje ili prosljeđivanje seksualno eksplicitnih poruka, fotografija ili videa preko mobilnih telefona, računala ili bilo kojeg digitalnog uređaja. Ovakva se razmjena najčešće odvija preko društvenih mreža. Posebni porast u pojavnosti sextinga dogodio se s popularizacijom Snapchata, jer osoba koja prima snapchat neće biti svjesna sadržaja dok ga ne otvori, a poruke se automatski brišu nakon nekog vremena, zbog čega se mladi lakše odvažuju na slanje takvih fotografija ili videa.

Iako se roditeljima možda čini da je sexting nešto što se ne događa učestalo, a pogotovo ne u njihovoj okolini ili njihovoj djeci, brojke govore drugačije. Naime, istraživanje DeShame Hrvatska, koje je proveo Centar za sigurniji Internet, pokazalo je da boravak mladih na internetu nije nimalo bezopasan. Riječ je o međunarodnom istraživanja kojem je cilj saznati koliko su srednjoškolci izloženi štetnim sadržajima i seksualnom uznemiravanju u online okruženju. Istraživanje je pokazalo da djeca i mladi primaju i šalju seksualne sadržaje i osobama koje poznaju kao i onima koje ne poznaju a jedan dio to čini na nagovor druge osobe ili zbog ucjene ili prijetnje. Čak 1/5 srednjoškolaca svjedočila je ili doživjela seksualno uznemiravanje na internetu u posljednjih godinu dana. Preciznije, gotovo polovica srednjoškolaca navodi kako je svjedočila da njihovi vršnjaci dijele seksualne sadržaje na grupnom chatu, profilu ili forumu. Više od 30 posto navodi da njihovi vršnjaci potajno fotografiraju gole, polugole ili neprimjereno odjevene osobe ili za vrijeme određene seksualne radnje te ih dijele na internetu. Također, više od 30 posto ispitanih srednjoškolaca svjedočilo je da njihovi vršnjaci dijele fotografije seksualnog sadržaja na kojima su osobe njihovih godina.

Pitanje je – zašto to čine? Veći broj djevojaka dijeli takav sadržaj i to uglavnom za svojim partnerom, jer ima osjećaj da će ga na taj način zadržati ili da to mora učiniti. U pozadini se nalaze i potreba za prihvaćanjem, uzbuđenjem, ekperimentiranjem, odobravanjem i privrženošću. Ne treba zanemariti ni velik broj slučajeva u kojima je glavni motiv ucjena ili prijetnja.

Mnogo takvog sadržaja koji je poslan jednoj osobi u povjerenju nažalost završi objavljen javno na internetu ili kruži među više ljudi. Nažalost, sve je češća pojava tzv. ”revenge porna”, odnosno dijeljenja eksplicitnih slika nakon prekida partnerske veze, pogotovo ako se radi o maloljetnim osobama. Ono što mladi ne razumiju je to da je dijeljenje takvih slika na društvenim mrežama ili u grupama putem raznih aplikacija u stvari kazneno djelo za koje snose ozbiljne posljedica. Gubitak kontrole nad svojim sadržajima i moguća zlouporaba može ostaviti ozbiljne emocionalne posljedice po žrtvu. Fotografije mogu biti preuređene i kao takve se širiti internetom. Može se, stoga, zaključiti kako postoji široki raspon moguće zlouporabe eksplicitnog sadržaja o kojima djeca nisu dovoljno informirana, ili pak smatraju kako su rizici zanemarivi.

Mladi ne razmišljaju unaprijed i ne shvaćaju da partner može izgubiti telefon, da on može biti hakiran, ali i da se veza može prekinuti, a partner namjerno objaviti kompromitirajuće fotografije. Neki mladi ucjenjuju svoje seksualne partnere i bivše partnere prijetnjama da će objaviti njihove privatne slike. U istraživanju The Cybersurvey gotovo je svaka peta osoba, koja je dijelila svoju eksplicitne fotografije, doživjela ucjenjivanje s ciljem nastavljanja slanja sadržaja, zlostavljana je ili napadnuta. Trećina eksplicitnog sadržaja na kojima se nalaze djeca objavljeno je kao posljedica ucjene i prisile, a na tim su sadržajima u većini slučajeva snimljene djevojke u dobi od 11 do 13 godina.

Uz prethodno navedene rizike, osobe koje šalju svoje eksplicitne fotografija ili videa moraju biti svjesne da se izlažu i drugim opasnostima kao što su krađa indentiteta i lažno predstavljanje. Naime, jednom kad ti sadržaji budu dostupni drugima, oni ih mogu iskoristiti za otvaranje profila na nekih društvenim mrežama, što bi svakako bilo neugodno za osobu o kojoj se radi. Uz to, u online svijetu nikad ne postoji apsolutna sigurnost u identitet osobe s kojom komuniciramo te nije rijetkost da se starije osobe predstavljaju kao mlađe, da se muškarci predstavljaju kao žene, a sve kako bi dobili naklonost žrtve i stekli njeno povjerenje te to na poslijetku iskoristili za iznuđivanje eksplicitnog sadržaja i/ili neku vrstu seksualnog odnosa.

Za kraj, važno je imati na umu da svaka informacija koju dijelimo putem interneta tamo ostaje zauvijek i da svaka osoba sama može birati što će i s kime dijeliti.

AUTORICA: Lana Slavikovski, mag. psych.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira mentalno zdravlje kao

„stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“ (WHO, 2004.).

Dječje mentalno zdravlje jednako je važno kao i njihovo tjelesno zdravlje, a osobito kada je riječ o nošenju sa stresom, međuvršnjačkim nasiljem, uznemiravanjem na internetu ili školskim (ne)uspjesima.

Kada je riječ o ulozi roditelja, važno je da roditelji osiguraju djeci sigurnost i podršku u svim fazama razvoja. Brojni roditelji brinu se oko toga hoće li uspjeti primijetiti znakove opadanja kvalitete mentalnog zdravlja njihove djece. Ono što roditelji mogu napraviti jest promisliti kako se njihovo  dijete ponaša kod kuće, u školi ili s prijateljima te postoje li neke razlike u odnosu na neka ranija razdoblja. Roditelji mogu razmisliti o tome postoje li razlike ili promjene u:

• RAZMIŠLJANJU (primjerice, da li su u posljednje vrijeme kod djeteta izražene negativne misli, problemi s koncentracijom, promjenama u školskom uspjehu, nezainteresiranost za izvanškolske aktivnosti i slično);
• IZRAŽAVANJU OSJEĆAJA (primjerice, da li imaju nekontrolirane ispade bijesa, da li su njihovi osjećaji ili reakcije prenaglašeni – pretjerano reagiranje na problemske događaje, makar i one najmanje probleme);
• PONAŠANJU (primjerice, uočavate li poteškoće s usnivanjem ili spavanjem općenito, žele li učestalo biti sami, iritira li ih želja za zajedničkim druženjima u kojima su inače uživali, da li se rasplaču učestalije nego inače?);
• FIZIČKOM (primjerice, učestaliji problemi s nedostatkom energije, učestalije glavobolje nego inače, neuobičajeni problemi sa spavanjem ili hranjenjem).

Važno je da roditelji pažnju obrate na osluškivanje i poštivanje osjećaja djece. Bilo bi važno djecu učiti kako je u redu biti tužan ili ljut te ih ohrabrivati da o osjećajima govore. Pri tome je potrebno pokazati im svojim primjerom kako otvoreno i adekvatno izražavati svoje osjećaje i kako komunicirati o njima s okolinom.

Djeca od roditelja uče kako da predahnu i umire se kada se osjećaju uznemireno. Neke od aktivnosti koje roditelji mogu samostalno prakticirati te kojima mogu podučavati djecu mogu biti duboko disanje, šetnja, slušanje glazbe ili činjenje nekih drugih mirnih aktivnosti koje ih vesele. Kada se umire, bilo bi ih dobro potaknuti na otvoren razgovor o mogućim rješenjima ili idejama kako u budućnosti mogu reagirati tako da zaštite svoju mentalnu dobrobit. Djeci treba dati prostora za vlastito promišljanje i dolaženje do zaključaka.

Povezano s time, važno je i da ispred djece roditelji ne raspravljaju o nekim temama koje bi ih mogle dodatno opterećivati (primjerice, financijski problemi obitelji ili bračne razmirice). Roditelji bi trebali pronaći adekvatno vrijeme i mjesto u kojem će moći nasamo iskomunicirati sve teškoće, a na koje njihova djeca nemaju utjecaja.

Od posebne je važnosti primijetiti i pohvaliti njihove napore u poduzimanju nekih akcija (primjerice, izradi nekog školskog zadatka). Kako bi djeci pokazali koliko su važni, potrebno je pokazati aktivni, kontinuirani interes za njihove aktivnosti i interese (primjerice, video igre koje igraju). Roditelji mogu prethodno na internetu istražiti, npr. video igru koju vole igrati, tako da već raspolažu nekim osnovnim informacijama. Pri tome, važno je voditi računa o postavljanju zdravih granica u pogledu vremena provedenog ispred ekrana, ali i aktivnosti u kojima to vrijeme provode.

Naposljetku, potpuno u redu da je djetetu o nekim temama može lakše i jednostavnije razgovarati s nekim drugim bliskim osobama (primjerice, s tetkom ili ujakom), a ne s roditeljem. Jako je važno osigurati da dijete ima barem jednu značajnu blisku osobu od povjerenja.

AUTORICA: Martina Podobnik, mag.act.soc.