Događaji poput pandemije virusa koji nas je potresao i još uvijek traje, a usporedno s time i potres koji je zadesio Grad Zagreb, mogli su potaknuti javljanje nekih od neugodnih emocija – straha, tuge, ljutnje, tjeskobe. Prirodne katastrofe, zbog karakteristika neočekivanosti i nenadanosti, mogu potaknuti i psihološka stanja poput osjećaja bespomoćnosti i ranjivosti (Weaver & Clum, 1996).

Kako bismo lakše shvatili što nam se događa kada doživimo intenzivne neugodne emocije uslijed traumatskih i kriznih događaja i kako si pomoći s njima, prvo ćemo objasniti što je uopće emocija i kako do nje dolazi. Emocija kao složeni subjektivni doživljaj i stanje, nužno obuhvaća popratnu tjelesnu (fiziološku) reakciju kao npr. ubrzani rad srca, znojenje i slično. Tijekom prvog koraka psihološkog doživljaja neke emocije stvori se percepcija situacije, nakon čega uslijedi fiziološko uzbuđenje, zatim se stvori subjektivni doživljaj te na kraju izražavanje same emocije. Svi ovi procesi odvijaju se gotovo istodobno te je nekada teško utvrditi koja je to točno misao prethodila našoj emocionalnoj reakciji ili točno definirati emociju koja nam se javila. Npr. tijekom stanja u kojem osjećamo strah, bilo da vjerujemo kako je život ili zdravlje ugroženo nama bilo našim bližnjima, u tijelu i umu događa se niz reakcija. Prvo se mišići stegnu kako bi bili spremni na akciju i srce vam počne brzo tući kako bi brže provodilo krv do mišića i mozga gdje je najpotrebnije. Počnete ubrzano disati kako biste dobili više kisika koji vam je potreban za energiju i počnete se znojiti kako biste spriječili da vam se tijela pregriju. Usta vam se posuše i u trbuhu osjećate previranja. Ove tjelesne promjene nisu znak da nešto nije u redu već pokazuju da vaše tijelo čini ispravnu stvar da pripremi samo sebe na situaciju. U uvjetima opstanka, strah je stoga, vrlo vrijedna reakcija. Ovakvo stanje tijela naziva se borba ili bijeg i ove su se reakcije razvile kako bi nas zaštitile i koristile nam – kada se odviju na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Intenzivna emocija je i jedna od četiri reakcije na traumatski događaj; dok ostale reakcije uključuju šok, prihvaćanje i oporavak. Faza jakih emocija može trajati dugo i može uključivati povlačenje, poremećaj spavanja, apetita, gubitak koncentracije, povećanje unosa alkohola/droga i slično. Emocije koje se javljaju pritom mogu biti osjećaj tuge, beznadnosti, neočekivanosti, gubitka kontrole i bespomoćnosti. Može se javiti preplavljenost osjećajima s izraženim osjećajem osobne ranjivosti i uznemirenosti koji traje određeno vrijeme i dovodi do prekida uobičajenog funkcioniranja (gubitka unutarnje ravnoteže). Ljudi nekada umjesto tuge i nemoći osjećaju i ljutnju jer im daje osjećaj kontrole nad situacijom. Konkretan „krivac“ za nastajanje pandemije i potresa ne postoji, stoga ljutnja može biti i pogrešno usmjerena. Naše reakcije na krizu slične su onima u procesu tugovanja jer i krizni događaj uključuje prijetnju gubitkom ili stvarni doživljaj gubitka nečega nama vrijednog (u našem slučaju zdravlja, osjećaja sigurnosti, zaposlenja, krova nad glavom, druženja s bliskim ljudima..)

Jedna od najvažnijih karakteristika načina suočavanja sa stresom je naša procjena važnosti i značenja situacije (npr. Jesam li u opasnosti?) i procjena mogućnosti naše kontrole (npr. Mogu li utjecati na događaj, mogu li kontrolirati ovu situaciju?). Većina ljudi će situacije u kojima smo se našli procijeniti vrlo važnima i opasnima međutim, ono u čemu će se razlikovati jest procjena kontrole nad situacijom. Osjećaj kontrole je bitan u ovakvim događajima i važno je osvijestiti da npr. ponašanja drugih ili vrijeme trajanja pandemije nisu u našoj kontroli. Ono što npr. možemo kontrolirati je pridržavanje epidemioloških mjera, informiranje o tehnikama disanja za opuštanje ili ograničavanje vremena provedenog čitajući vijesti.

Još neki od načina kako si možemo pomoći u održavanju mentalnog zdravlja je vjerovati u bolje, nadati se boljem, usmjeravati pažnju na pozitivne aspekte (to može biti pohvala samome sebi za neku sitnicu na koju ste se konačno odlučili) ili na smješne dijeliće nove svakodnevnice. Razmislite i koje su to aktivnosti zbog kojih se osjećate ugodno, korisno, proaktivno, produktivno ili kreativno te probajte početi s provedbom nekih od njih. Socijalna podrška je isto tako jedan od važnih faktora koji utječu na nošenje sa stresom; usmjerite se više na osobe koje su tu za vas i uz koje se osjećate ugodno, s kojima možete razgovarati o tome što mislite i osjećate. Ako osjećate potrebu za dodatnom podrškom, traženje stručne psihološke pomoći u nošenju s emocijama, mislima ili situacijom je također dobar korak u vraćanju osjećaja kontrole u svoj život.

Nije lako svakodnevno se nositi s proživljenim traumatskim događajima uz sve uobičajene životne stresore i neizvjesnosti no, uložite vremena u rad na sebi. Nikako se nismo mogli unaprijed psihički pripremiti na ovakve iznenadne događaje pa ni ne možemo očekivati od sebe da ćemo odmah početi funkcionirati kao da je sve u redu. Za početak probajte osvijestiti svoje potrebe, misli i osjećaje, zahvaliti si za male svakodnevne pobjede i dati si vremena za oporavak.

Mia Krpan, mag.psych.

Dokumentarni film „Jedna od nas“ inspiriran je potresnom pričom na temu seksualnog zlostavljanja djece koje se, prema istraživanjima na europskoj i svjetskoj razini, događa svakom petom djetetu. Radnja se odvija za vrijeme petnaeste godišnjice mature i prikazuje reakcije razrednih kolega na spoznaju da je kolegica s kojom su četiri godine išli u razred srednje škole žrtva obiteljskog seksualnog zlostavljanja.

Jedan od sudionika večere, a ujedno i protagonist filma, je  redatelj Đuro Gavran koji je istaknuo kako ovim filmom želi podići svijest o problematici seksualnog zlostavljanja djece kako bi se, u konačnici, pomoglo žrtvama nasilja u suočavanju s posljedicama takvog traumatičnog iskustva. Tim je povodom pokrenuta i kampanja koja ima dva cilja. Jedan je osvještavanje javnosti o problemu i poticanje žrtava da progovore o svojoj traumi te pokrenu proces zalječenja, a drugi je uvođenje programa prevencije seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole kao dio obaveznih školskih preventivnih programa.

Na službenoj internetskoj stranici filma (https://jednaodnas.com/kampanja/) otvoren je poziv maturantima i nastavnicima da prijave svoj razred za besplatnu projekciju i online razgovor s autorom filma i stručnom osobom iz prevencije seksualnog nasilja.

U kampanji sudjeluju brojni stručnjaci i udruge, a jedna od njih je i Udruga roditelja „Korak po korak“ koja već dvadeset godina provodi CAP (Child Assault Prevention), program prevencije zlostavljanja djece, pri čemu je riječ o primarnoj prevenciji zlostavljanja djece. Njime nastoji:

• smanjiti ranjivost djece i njihovu izloženost različitim oblicima nasilja poučavajući ih efikasnim prevencijskim strategijama, te osiguravanjem kvalitetnije podrške njima važnih odraslih osoba
• potaknuti lokalnu zajednicu na aktivno zalaganje za prevenciju nasilja u društvu, a posebno na prevenciju nasilja nad i među djecom
• potaknuti odgojno–obrazovne ustanove na sustavan pristup primarnoj prevenciji nasilja nad i među djecom.

O CAP (Child Assault Prevention) programu i ostalim aktivnostima Udruge roditelja „Korak po korak“ saznajte više na web stranici: https://www.udrugaroditeljakpk.hr/ i ne zaboravite da svako dijete ima pravo biti SIGURNO, JAKO I SLOBODNO !

Odgovorno spolno ponašanje vrlo je važan zdravstveni aspekt svakog spolno aktivnog pojedinca. Podrazumijeva usvajanje obrazaca ponašanja i životnog stila koji je usmjeren zaštiti i unapređenju spolnog i reproduktivnog zdravlja te ujedno doprinosi boljoj kvaliteti života, smanjuje rizik  od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće.

Dosadašnja iskustva u radu s mladima pokazuju da im je znanje o vlastitoj seksualnosti i odgovornom spolnom ponašanju najčešće dostupno iz nepouzdanih i neprovjerenih izvora kao što su internet, televizija, časopisi, vršnjaci ili starijih adolescenti, a rjeđe informacija dobivenih redovitim školovanjem (osnovnoškolskim i srednjoškolskim), roditeljskim odgojem,  verificiranim programima nevladinih organizacija ili stručnih osoba.

Udruga roditelja „Korak po korak“ u partnerstvu s Društvom „Naša djeca“ grada Gospića provela je anketni upitnik u okviru projekta Budi Odgovoran, Slobodno Sheraj! (BOSS) kako bi utvrdila potrebe i preporuke mladih u području odgovornog spolnog ponašanja. Anketni upitnik proveden je na uzorku od 200 mladih diljem Republike Hrvatske, a ispitivao je informiranost mladih na zadanu temu, poznavanje i korištenje kontracepcije te utjecaj društva i medija na odgovorno spolno ponašanje.

Prema dobivenim rezultatima evidentirano je da mladi u današnje vrijeme imaju neograničen pristup informacijama no kazuju kako mediji ne prenose kvalitetan sadržaj o odgovornom spolnom ponašanju i seksu te kako seksualnost i seks nisu realno prikazani kroz medijske sadržaje. Važnost vide u promjeni pristupa temi  temeljenom na cjeloživotnom obrazovanju i razvijanju kritičkog razmišljanja.

Roditelji i roditeljski odgoj zauzimaju važnu ulogu od najranije djetetove dobi te su zbog kontinuiranog kontakta s djecom njihovi primarni edukatori. Mnogi od njih izbjegavaju razgovor o seksu sa svojom djecom. Često misle da je još prerano za takav razgovori, neugodno im je dotaknuti se tema kao što su seksualnost i seks te vjeruju kako će djeca sve potrebne informacije naučiti kroz obrazovanje. Jedan od glavnih pokazatelja istraživanja bio je kako mladi tijekom adolescencije trebaju najviše podrške i usmjeravanja od strane roditelja. Istovremeno prepoznaju potrebu roditelja za edukacijom o tome kada započeti razgovor i na koji način prilagoditi sadržaj dobi djeteta.

Iako postoje subjektivne i objektivne potrebe za sustavnim spolnim odgojem i obrazovanjem, u našim se školama o spolnosti uči najviše unutar sadržaja iz biologije. Mladi smatraju kako njihove potrebe u postojećem obrazovnom sustavu nisu zadovoljene zato što seksualni odgoj koji se dotiče seksualnog i reproduktivnog zdravlja čovjeka, nikada nije postao dio obrazovnog sustava. Kao glavni nedostatak prepoznaju izostanak pravovremenih, točnih i stručnih informacija te prepoznaju uvođenje zdravstvenog (seksualnog) odgoja i prilagodbu kurikuluma kao jedno od rješenja prevencije neodgovornog spolnog ponašanja.

Usprkos tome što većina ispitanika povezuje seks s pojmovima kao što su ljubav, užitak i obostrana komunikacija, još se uvijek javlja osjećaj srama i stigme. Otvorena razgovor, dolazak mladih, stručnih osoba, veći broj radionica i rad u manjim grupama mogu biti sigurno okruženje u kojem se stvara prilika za propitkivanjem željenih pitanja bez osjećaja neugode i potrebe za skrivanjem.

Stoga prevencija u području odgovornog spolnog ponašanja treba biti usmjerena na više razina-roditeljski odgoj, obrazovni sustav, razvijanje kritičkog razmišljanja i destigmatiziranje teme seksualnosti u društvu. Ne smije biti orijentirana samo na stjecanje znanja o sprečavanju spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće nego na promjenu pristupa mladima promovirajući informiranost, razvijanje komunikacijskih vještina, pozitivnih stavova i uvjerenja, samopoštovanja i samoučinkovitosti za usvajanje obrazaca odgovornog spolnog ponašanja.

Autorica: Karmen Stipeč, mag.act.soc.

Odgoj djeteta jedna je od najvažnijih zadaća roditelja – i zasigurno jedna od najtežih. Svakodnevno se suočavaju s brojnim pitanjima koja su složena za njih ali i za njihovu djecu.

Seksualnost je zasigurno jedna od težih tema i velik se broj roditelja osjeća nelagodno i pri samoj pomisli da započne razgovor o tome sa svojom djecom. Često se dogodi da nas djeca iznenade pitanjima o seksu prije nego li smo to očekivali, a to je posebice izraženo danas  s obzirom na razvoj tehnologije zbog koje su djeca puno ranije izložena raznim informacijama. Naime, nema točno određenog pravila o dobi prikladnoj za razgovor s djecom o seksualnosti jer je seksualna edukacija kontinuiran proces koji započinje od djetetove najranije dobi.

MIT 1: Neka djeca ostanu djeca! Ili Djeca su premala da bi razgovarali o seksualnosti.

Često roditelji smatraju da su djeca premala da bi s njima pričali o seksualnosti, što nije u potpunosti krivo, no određene, razvojno prilagođene informacije djeca trebaju dobiti od najranije dobi. Kako se vrlo malo priča o seksualnom razvoju djece, često se misli i da se seksualnost počinje razvijati tek u adolescenciji. No, spolni razvoj se odvija od rane dobi te kako su i informacije djeci lako dostupne, djeca će ih dobiti htjeli mi to ili ne, no pitanje je kakve informacije će to biti. Naravno kada se kaže da ćemo razgovarati s djecom odmalena o seksualnosti to nikako ne znači iznijeti im informacije za koje su oni premladi, već to znači postepeno djecu uvoditi u temu seksualnosti na način primjeren njihovoj dobi.

MIT 2: Razgovor o seksu ohrabrit će djecu na rano stupanje u seksualne odnose!

Istraživanja pokazuju da su adolescenti koji su  informiraniji zapravo kasnije stupaju u seksualne odnose. Naime, veća informiranost može povećati osjećaj odgovornosti koju nosi seksualni odnos i ukazati na moguće posljedice kojih djeca često nisu svjesna te zadovoljiti znatiželju i smanjiti potrebu za eksperimentiranjem. S obzirom na to da izbjegavanje teme ili inzistiranje na tome da djeca ne ulaze rano u seksualne odnose ne možemo isto spriječiti, informiranjem ipak možemo smanjiti rizik za neplaniranom trudnoćom, spolnim bolestima i slično.

MIT 3: Imat ću jedan veliki razgovor o seksu s tinejdžerom.

Često roditelji čekaju da djeca postanu tinejdžeri te smatraju da onda trebaju imati jedan veliki razgovor. No, razgovarajući s djecom o seksualnosti od ranih dana dajete djeci do znanja da ste otvoreni za pitanja vezana uz seksualnost, zbog čega razvijaju povjerenje te će vam se prije obratiti i u starijoj dobi. Razgovor o seksualnosti ne bi trebao biti jedan veliki razgovor već kontinuiran niz manjih razgovora tijekom cijelog odrastanja djeteta. Pokušajte ne samo čekati da vam djeca sama postave pitanja, već koristite i svakodnevne situacije kao priliku za male razgovore i prijenos informacija o seksualnosti.

Kako započeti razgovor?

• Opustite se i nemojte se zabrinjavati ako ne znate sve odgovore na pitanja koje vam dijete postavi. Od onoga što znate važnije je kako reagirate. Nastojite biti smireni, bez napadanja i osuđivanja te nametanja vlastitih stavova. Ako možete održati atmosferu u kojoj nijedna tema nije zabranjena, potičete otvorenu komunikaciju i vi ste uspješan roditelj.
• Razvijajte odnos povjerenja i razgovor o emocijama prilagodite djetetovoj dobi ali neka on bude kontinuiran, a ne „jedan veliki razgovor“. Pokušajte povezati temu sa svakodnevnim stvarima ili aktivnostima kako bi atmosfera bila čim opuštenija.
• Pokušajte prvo preispitati svoje osjećaje vezane uz seksualnost i intimne veze. Ako vam je neugodno razgovarati s djetetom o toj temi, pročitajte neku knjigu ili popričajte o tome s bliskim prijateljima, rođacima ili liječnikom. Čak i ako ne možete sasvim prevladati osjećaj neugode, ne bojte se priznati to djeci. Možete im reći: “Znaš, neugodno mi je razgovarati o seksu, jer moji roditelji nikada nisu sa mnom pričali o tome. No ja želim da mi slobodno pričamo o svemu, pa te molim da me pitaš sve što te zanima. A ako i ne znam odgovor, pokušat ću saznati nešto više o tome.”
• Tinejdžeri trebaju informacije o biološkom razvoju, ali trebaju razumjeti i da spolnost uključuje međusobno povjerenje, poštovanje i odgovornost partnera. Što im više naglašavamo važnost osjećaja vjerojatno će, kad dođe vrijeme, lakše donijeti odluke o vlastitoj spolnosti i biti otporniji na pritisak vršnjaka. Isto tako, pripremite ih na promjene koje se događaju ili će se dogoditi u njihovom tijelu tijekom puberteta kako bi spriječili pojavu tjeskobe kod tinejdžera.
• Mnogim roditeljima je neugodno razgovarati s djetetom suprotnog spola. Iako je to razumljivo, važno je ne odustati u potpunosti. Primjerice, ako ste samohrana majka sa sinom, možete si pomoći s literaturom koja je već dostupna i kod nas, zamoliti pomoć obiteljskog liječnika ili bliskog muškog rođaka u kojeg imate povjerenje. Također, uvijek se možete javiti i stručnjacima našeg Savjetovališta koji će vam rado pomoći svojim savjetima.

Autorica: Silvija Stanić, dipl.psih.univ.spec.iur.

Konvencija o pravima djeteta definira dijete kao ljudsko biće mlađe od 18 godina ukoliko se, prema zakonima koji se primjenjuju na djecu, punoljetnost ne stječe ranije. Prije nego li postane punoljetna, svaka mlada osoba prolazi kroz turbulentno i izazovno razdoblje odrastanja koje je obilježeno intenzivnim  fizičkim, seksualnim, emocionalnim, psihosocijalnim i kognitivnim promjenama. Mladi korak po korak napuštaju sigurnost djetinjstva i preuzimaju prava i obaveze s kojima se do sada nisu susretali. U Republici Hrvatskoj ta su prava i obaveze definirana Obiteljskim zakonom, no ponekad je vrlo nejasno koja se od tih prava i na koji način mogu ostvariti prije punoljetnosti.

PRAVNI ODNOSI RODITELJA I DJETETA

U obiteljskom zakonu pobrojana su osobna prava djeteta koja uključuju pravo na skrb za život i zdravlje, pravo na sigurnost i odgoj u obitelji primjeren svojim tjelesnim psihološkim i drugim razvojnim potrebama, pravo na život sa svojim roditeljima, a ako žive razdvojeno dijete ima pravo na roditeljsku skrb obaju roditelja, pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s drugim bliskim osobama te pravo na izbor obrazovanja i zanimanja i pravo na zapošljavanje u skladu sa svojim sposobnostima i svojom dobrobiti. U sklopu pobrojanih osobnih prava djeteta, postoje neka koja se mogu ostvariti samostalno, prije njegove punoljetnosti.

Pravo djeteta na pokretanje postupka

Dijete  koje je navršilo 14 godina života ima pravo samostalno pokrenuti postupke pred nadležnim tijelima u vezi s ostvarivanjem svojih prava i interesa no samo ako je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice tih radnji. Prije ikakvog postupanja, sud je dužan zatražiti mišljenje centra za socijalnu skrb o postupovnoj sposobnosti djeteta za postupanja u sudskom postupku. Također, ako dijete vodi spor ili je u sukobu interesa sa svojim roditeljima ili zakonskim zastupnikom, centar za socijalnu skrb ili sud će mu dodijeliti posebnog skrbnika koji je dužan zastupati dijete i  štititi njegova prava i interese tijekom trajanja postupka. 

Informirani pristanak djeteta na medicinske postupke

Dijete koje je navršilo 16 godina života i koje je prema procjeni doktora medicine dovoljno zrelo za donošenje odluke o postupcima vezanim uz svoje zdravlje ili liječenje može samostalno dati pristanak na pregled, pretragu ili medicinski postupak. Ako je prema procjeni doktora medicine riječ o medicinskom postupku koji je kompliciraniji, tražit će se suglasnost roditelja ili drugog zakonskog zastupnika. U slučaju spora između djeteta i roditelja ili zakonskog zastupnika o poduzimanju medicinskih postupaka, sud će donijeti rješenje koje je u najboljem interesu djeteta.

Bitnu sastavnicu pravnog odnosa roditelj-dijete čini roditeljska skrb koju čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Dužni su je ostvarivati u skladu s razvojnim potrebama djeteta i ne mogu se odreći prava na roditeljsku skrb. Njen temeljni sadržaj čine briga za (1) zdravlje, razvoj, njegu i zaštitu,(2) odgoj i obrazovanje, (3) ostvarivanje osobnih odnosa, (4) određivanje mjesta stanovanja. Roditeljska skrb prestaje kad dijete stekne poslovnu sposobnost koja se stječe punoljetnošću ili sklapanjem braka prije punoljetnosti. Tada osoba koja je stekla poslovnu sposobnost može samostalno odlučivati o svojim pravima koja joj pripadaju zakonom, ali preuzima i određene obaveze.  Mirovanje ostvarivanja roditeljske skrbi zbog pravnih zapreka nastupa u slučajevima kada je roditelj djeteta maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti u dijelu u kojem nije u stanju ostvarivati roditeljsku skrb. Dok traje mirovanje ostvarivanja roditeljske skrbi, svakodnevnu skrb može ostvarivati drugi roditelj samostalno ili  s drugim roditeljem djeteta ili skrbnikom. Mirovanje ostvarivanja roditeljske skrbi zbog pravnih zapreka prestaje kada prestanu postajati razlozi zbog kojih ostvarivanje roditeljske skrbi miruje.

SKLAPANJE BRAKA

Jedna od osnovnih pretpostavki za sklapanje braka je punoljetnost osobe, to jest, kada dijete navrši 18 godina života. Međutim, ovdje postoji iznimka koja glasi da maloljetna osoba može sklopiti brak ukoliko stekne poslovnu sposobnost, ali ne prije navršenih 16 godina života. Poslovna sposobnost podrazumijeva  svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stječu prava i obveze. Sud može dopustiti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da je mentalno i tjelesno zrela za brak te da je sklapanje braka u skladu s dobrobiti te osobe. Ako je osoba lišena poslovne sposobnosti u davanju izjava koje se odnose na osobna stanja kao što je sklapanje braka, brak se može sklopiti uz odobrenje skrbnika. Međutim, ako skrbnik odbije dati odobrenje za sklapanje braka, osoba lišena poslovne sposobnosti može samostalno sudu podnijeti prijedlog za odobrenje sklapanja braka. Potrebno je imati na umu kako se sudovi i javnopravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje  o pravima djeteta, vode time da prvenstveno štite prava djeteta i njegovu dobrobit.

Djeca se rađaju s temeljnim slobodama i pravima koja pripadaju svim ljudskim bićima te sudjelovanje djece u sudskim postupcima u kojima se odlučuje o njihovim prvima jamče djetetu da bude informirano i da može izraziti svoje mišljenje. No, s obzirom na tjelesnu i psihičku nezrelost nameće se potreba isticanja posebnih prava zbog njihove ranjivosti. Pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete, najvažnija mora biti dobrobit i interes  djeteta.

Ako imate bilo kakvih pitanja veznih uz ostvarivanje svojih prava, posjetite našu web portal  za maloljetne trudnice i roditelje www.maloljetni-roditelji.net ili nam se javite na e-mail: info@maloljetni-roditelji.net

Autorica: Karmen Stipeč, mag.act.soc.