Dobar dan. Imam 16 godina i dečka već neko vrijeme. Ja bi htjela bebu a on bi isto htio ali ne sad. Nakon razgovora koji smo obavili o tome on smatra da me razuvjerio od te ideje, ali ja sada još vise želim trudnoću i sve sto dolazi s tim. Savjetujte me. Znam da sam premlada i da vjerojatno nije normalno to željeti. Smatram se psihički dovoljno zrelom da se nosim s tim
Za početak, ne bih tvoju želju za djetetom nazvala čudnom ili “nenormalnom” posebno ukoliko imaš snažne osjećaje prema svome dečku. Međutim, moram se zapitati koji su razlozi tvoje želje i mogućnosti za izdržavanje djeteta.
Kao prvo, ne znam koliko ste ti i dečko dugo zajedno, koliko je vaša veza čvrsta i sl. Pod pretpostavkom da ste već neko vrijeme zajedno, da se dobro slažete i da su vaši osjećaji uzajamno čvrsti ipak ću pretpostaviti da se viđate u “kontroliranim uvjetima” – znači prije ili poslije škole, na kavi, izletima i sl. Jako je važno prije nego se s nekim odlučimo imati dijete dobro upoznati drugu osobu, kako u povoljnim tako i u težim životnim situacijama, znati kako reagira kada je dobre i loše volje, kako funkcionira pod stresom, kako raspolaže novcem, je li spreman dijeliti brigu o kućanstvu i djetetu. Ljudima često trebaju godine kako bi osobu upoznali na toj razini, a da se i dalje uspiju (ponekad i neugodno) iznenaditi. Dakle, već bih na ovoj prvoj točki, naglasila kako je izrazito važno dati vremena vašem odnosu – da raste, razvija se, učvršćuje.
Također su mi ovdje “zazvonili” i neki tvoji izrazi. Kažeš kako bi TI htjela bebu, kako on ne želi bebu, ali TI sada još više želiš, kako si TI psihički zrela. Ne mogu dovoljno naglasiti da je za dijete u idealnom slučaju važno imati oba roditelja u zdravom odnosu. Temelj zdravog odnosa je poštovanje druge osobe i njenih odluka – znači njegove spremnosti odnosno nespremnosti za dijete. Negativno se na odnos mogu odraziti i prisiljavanje osobe na nešto na što nije spremna, a posebno situacije dovođenja osobe pred gotov čim oko ovako važne životne odluke. Odluka o djetetu bi trebala biti zajednička i temeljena na uzajamnoj želji, povjerenju, ali i racionalnom razmatranju mogućnosti.
Govoreći o mogućnostima – pretpostavljam da niti ti niti dečko ne radite, da se školujete i živite sa roditeljima. Obzirom da ste maloljetni još 2 godine nećete moći živjeti sami, zarađivati za život, a niti se zakonski skrbiti o djetetu. Kada se dijete rodi u maloljetnom odnosu, najčešće skrbništvo privremeno preuzimaju bake i djedovi te bez njih djetetu ne možeš niti upisati ime. Jesi li provjerila s njima jesu li spremni preuzeti tu odgovornost? Često takve situacije naruše obiteljske odnose i dodatno kompliciraju ionako tešku i kompliciranu situaciju.
Osvrnula bih se i na dio gdje kažeš kako si spremna na trudnoću i na sve što ona nosi. To vjerujem da jesi, žensko tijelo je fascinantno i vjerujem da bi trudnoću dobro podnijela i iznijela. Međutim, trudnoća nije cilj i kraj već tek početak – djeteta o kojem ćeš zakonski skrbiti idućih 18 godina, a na svaki drugi način do kraja svog života. Jesi li se sa 16 godina spremna staviti na drugo mjesto i svoj život u potpunosti prilagoditi djetetu?
Zato bih te za kraj upitala – kako vidiš svoj život za 5 godina? Ako je to s tim dečkom i s djetetom, ako imaš povjerenja u vaš odnos i vezu, savjetovat ću ti jedino da se iz praktičnih razloga strpiš do punoljetnosti. Tada ćete se moći zaposliti, odseliti i samostalno brinuti o sebi i djetetu. Ako ipak negdje imaš trunku sumnje, vidiš da ti je možda važno buduće školovanje ili posao, razmisli hoće li ti rano imanje djeteta možda tu situaciju otežati?
Jedna od značajka zrelosti je i odgađanje trenutačnih želja i zadovoljstava, u ovom slučaju radi stabilnije budućnosti za sebe, partnera i dijete. Daj priliku 18, 20 ili 25-godišnjoj sebi da razmisli, predomisli se, školuje, radi, putuje, izlazi ili ima dijete, ali kada to dijete bude željeno od oba partnera te kada se za sebe i dijete budete mogli samostalno skrbiti.
