Pozdrav, imam 16 godina. S dečkom sam pola godine. U početku je samo znala mama, a onda je on upao u neke probleme kod kuće i bila sam prisiljena reći tati. Tata nema ništa protiv toga da imam dečka, ali njega ne želi u toj ulozi. Sredinom 10.og mjeseca smo bili vani i ja sam pretjerala s pićem, te je moja prijateljica zvala moje roditelje, a tamo se nalazio i on. Moji su bili izvan sebe i zabranili su nam svaki kontakt, čak su i moju razrednicu upleli u to i tražili od nje pomoć da pazi na mene u školi. Dva tjedna se nismo čuli i odlučili smo nastaviti našu vezu u tajnosti. S njegovim roditeljima sam u odličnim odnosima, on se popravlja jer je bio problematičan, ali želimo reći mojim roditeljima iako ne znamo na koji način. Znam da smatrate da sam premlada i da veza moguće neće potrajati ali bih htjela bar dok traje da bude sasvim normalna. Inače, moj tata smatra da zaslužujem bolje i više, a želim im samo reći da sam sa 16 godina dovoljno sretna s tim dečkom.

Iz tvog pitanja čujem da ti je stalo do veze s tvojim dečkom, ali i do odnosa s roditeljima. Traženje savjeta od stručnjaka pokazuje da su ti oba odnosa važna i da si spremna uložiti trud kako bi ih poboljšala. Pokušat ću ti pomoći da svoj trud uložiš na onaj način koji će uistinu biti koristan i pomoći ti da budeš zadovoljnija različitim aspektima svog života.

Htjela bih te razuvjeriti u tvojoj zabrinutosti da ću misliti kako si premlada. Smatram da je za osobu tvojih godina sasvim očekivano da se zaljubljuje i ima dečka. Trenutačno si u razdoblju koji nazivamo adolescencija i u kojem iz djetinjstva prelaziš u odraslu osobu. Važno je da te roditelji podrže na tvom putu, da brinu za tebe, pomažu ti svojim znanjem i iskustvom, ali da prije svega uvažavaju tvoje potrebe i poštuju tvoje osjećaje. Osjećaji uvijek jednako vrijede, bez obzira koliko godina imali.

Budući da se radi o dva različita odnosa, prvo ću se osvrnuti na odnos s dečkom. Kažeš da je dečko „upao u neke probleme kod kuće“, da se „popravlja jer je bio problematičan“  čime pokazuješ da si svjesna kako su neka njegova ponašanja neprihvatljiva. Za svoju vezu kažeš da bi htjela da je „normalna“, iz čega čujem da bi voljela da se nešto u vašoj vezi promjeni (ili barem da se promjeni kako će je drugi ljudi prihvatiti). Očekivanje da će se partner promijeniti je nešto što se često javlja u ljubavnim vezama. Ulazimo u partnerske odnose jer nam se nešto sviđa kod osobe, a ono što nam se ne sviđa nadamo se da će se promijeniti. Dobro je imati na umu da iako se promjene događaju, najbolje je ne računati na njih. Jer svatko može mijenjati samo sebe, ne i druge ljude. Potičem te da razmisliš i pokušaš odgovoriti na sljedeća pitanja: Jesam li zadovoljna odnosom koji trenutačno imam s njim? Bih li htjela ostati u vezi kada se on ne bi promijenio? Želim li da on mene prihvati kakva jesam ili da očekuje da se promijenim? Bih li htjela biti u vezi kojoj se moji roditelji protive? Također, potaknula bih te da promisliš o ponašanjima svog dečka koje nazivaš „problematičnim“: Utječe li to na mene i na koji način? Je li me takvim ponašanjima dosad povrijedio? Ako jest, kako sam se osjećala?

Smatram da će ti odgovori na ova pitanja pomoći da bolje razumiješ svoj odnos s dečkom, ali da će te  ujedno i pripremiti za razgovor s roditeljima.

Pretpostavljam da su tvoji roditelji zabrinuti i da su njihovi postupci motivirani željom da ti pomognu donijeti odluke koje će biti najbolje za tebe. Međutim, zabrane najčešće nisu rješenje. Vjerujem da je tvojim roditeljima stalo do tebe, da te žele zaštiti i brinuti se o tebi. Ohrabrujem te da razgovaraš s njima i da zajednički otkrijete koji su primjereniji i bolji načini na koje mogu pokazati roditeljsku brigu. Pokušaj im se obratiti u formi da im kažeš koje su tvoje želje i potrebe i na koji način ti je važno da to poštuju. Ako se bojiš započeti razgovor, možeš se obratiti roditelju s kojim imaš bolju komunikaciju (možda je to mama) pa onda zajednički možete reći tati. Ili možete svi zajedno otići kod školske psihologinje koja će vam pomoći da razgovarate na način da bolje čujete jedni druge i postignete dogovor s kojim će obje strane biti mirnije i zadovoljnije. Također, možete se zajedno javiti i u naše savjetovalište. Vjerujem da ćete uspjeti pronaći zajednički jezik i riješiti trenutačan sukob na konstruktivan način. Sretno!

Imam jako tešku i napetu situaciju. Sa momkom sam dugo zajedno i volimo se. Ja nisam nikada imala seksualne odnose i prvi put ću sa njim stupiti za mjesec dana, ali imam jako tešku situaciju. Kada sam imala 14 godina masturbirala sam sa prstom i sad ne znam da li sam probila himen i da li će on shvatiti da nisam nevina, jako se plašim svega toga, nisam osjetila nikakav bol, ali se plašim kako će on reagirati jer od toga mi ovisi moja budućnost. Hvala unaprijed.

Istraživanje vlastitog tijela uključujući i masturbiranje prirodan je dio razvoja seksualnosti i to je dio kojeg se doista ne bi trebala sramiti ili osjećati krivom. Naše društvo često temi seksualnosti pristupa na način koji može izazvati sram ili krivnju, no zdravi razvoj vlastitog identiteta uključuje između ostalog i svijest o vlastitoj seksualnosti. Uvjerena sam da ove teme nisu strane niti tvojem dečku, s kojim planiraš stupiti u seksualni odnos. Navodiš da ste dugo zajedno i volite se pa bi bilo dobro da možete otvoreno razgovarati i o temama vezanim uz seksualnost. Jeste li razgovarali o oblicima zaštite od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti? To je iznimno važna tema prije stupanja u seksualne odnose. Svakako bih savjetovala da popričate i o tome što vas eventualno brine ili plaši, koliko smatrate da je svijest o vlastitom tijelu i seksualnosti važna i za zajedničko zadovoljstvo, što stupanje u seksualne odnose može značiti za razvoj vaše veze, i sl. Možda će ti ispočetka biti neugodno započeti razgovor o ovoj temi, no razgovor je važan i nakon što počnete otvoreno razgovarati i početni sram će se smanjivati.

Imam 18 godina i želim otići od kuće. Roditelji mi ne dopuštaju da odem i prijete mi tužbom, prijete da će uzeti moju osobnu, putovnicu, da će mi ukinuti zdravstveno i sva plaćanja. Ja samo želim otići od kuće, a i imam gdje. Ne trebam doslovno ništa od njih, ni novac ni podršku, doslovno ništa, samo želim otići. Jel smijem otići? Koja su moja prava? Ako odem jel može tužit mene, dečka kod kojeg planiram otići? Može li nam nešto napraviti po zakonu?

Želja i potreba za većom samostalnošću i odvajanjem od roditelja prirodan je dio odrastanja te je u tvojim godinama razumljiv. Obzirom da si navršila 18 godina, pred zakonom si punoljetna uz sva prava i obaveze koje to nosi. Dakle, ukoliko se želiš odseliti, roditelji te u tome ne mogu spriječiti. S druge strane, odlazak od roditelja velika je stvar u životu svakog mladog čovjeka, kao i njegovih roditelja. Važno je pri donošenju takvih odluka dobro promisliti o svim odgovornostima koje samostalni život donosi te možemo li na njih odgovoriti. Pri tome treba voditi računa i o tome kako zahtjevi koje život stavlja pred nas nisu samo financijske i materijalne prirode. Dobro je u tome imati pomoć i podršku ljudi koji su nam važni – prijatelja, partnera, ali i roditelja. Iz tvojeg pitanja iščitavam kako te reakcija roditelja uzrujava što svakako mogu razumjeti. Ipak, čini mi se kako je ona posljedica velike brige za tebe. Nisi napisala jesi li završila školu, radiš li, jesu li upoznali dečka kod kojega se planiraš odseliti? Možda bi im odgovori na ova, a vjerujem i mnoga druga pitanja olakšali situaciju. Vjerujem kako je i tebi ipak važan vaš odnos te bih ti savjetovala da svakako otvoreno popričate. To podrazumijeva da obje strane iznesu svoje želje, potrebe i brige, ali i saslušaju tuđe. Otvoren razgovor pokazuje zrelost, često olakša napete životne situacije te učvrsti odnos među ljudima. Ukoliko smatraš kako ti u tome treba podrška, bilo bi nam drago kada bi se javila u naše savjetovalište ukoliko si iz Zagreba. Ako si iz drugog dijela Hrvatske, možemo se čuti na drugi način ili ti preporučiti stručnjaka koji ti je bliže.

Poštovani, Mnogo se plašim prvog spolnog odnosa. Ne znam na koji način ću moći da se opustim. Nimalo mi nije ugodno.Jednostavno imam blokadu. Čitala sam da mnogo boli, da li je to tačno? Na koji način se koristi zaštita? Da li je moguće da ostanem trudna poslije prvoga puta.? Zahvaljujem.

Prvi spolni odnos je veliki korak u odnosu, ali i životu svake mlade osobe i zato je važno da u njega stupimo tek kada se osjećamo spremno. On bi trebao biti ugodno i lijepo iskustvo za oba partnera koji će vas povezati kao par. Ukoliko te strah, nije ti ugodno i kako kažeš “imaš blokadu” možda za tebe još nije došlo pravo vrijeme za to, a tvoj partner bi to trebao moći prihvatiti ukoliko mu je stalo do tebe i tvojih osjećaja.
Također, vidim da još uvijek imaš puno pitanja vezanih uz odnose. Prilično je važno prije odnosa se upoznati sa svim rizicima, mogućnostima zaštite i o tome otvoreno popričati s partnerom. Ako ti je neugodno o tome razgovarati s njime, zapitaj se je li to osoba uz koju si potpuno opuštena i kojoj vjeruješ – to je vrlo važno kod prvog, ali i svakog idućeg odnosa.
Više o prvom spolnom odnosu možeš pročitati u ovom članku: https://maloljetni-roditelji.net/info-kutak/363-prvi-spolni-odnos-kako-se-pripremiti-i-sto-ocekivati
Što se zaštite tiče, ponuda je vrlo raznolika, ali je za mlade partnere možda najjednostavnije i najpovoljnije koristiti kondom koji vas ujedno štiti i od spolno prenosivih bolesti.
Više o kondomima možeš pročitati ovdje: https://maloljetni-roditelji.net/info-kutak/364-mitovi-i-cinjenice-o-kondomima
Također, ne bi bilo loše prije ili nakon odnosa posjetiti ginekologa, posebno ako se odlučiš na neku drugu metodu zaštite. Ginekolog ti također može objasniti i kako se svaka metoda zaštite koristi.
Tijekom prvog spolnog odnosa možeš ostati trudna, a više o zabludama o prvom odnosu pisali smo ovdje: https://maloljetni-roditelji.net/info-kutak/353-zablude-i-istine-o-maloljetnickom-seksu
Općenito, savjetovala bih ti da prvo razmotriš sve napisano u člancima i informiraš se o rizicima vezanim uz spolne odnose te načinima zaštite kao i njihovom korištenju. Pri tome je važno da se osjećaš sigurno razgovarati s partnerom posebno ako je iskusniji te po potrebi posjetiti ginekologa. Također, važno je da s dečkom imaš općenito čvrst i otvoren odnos, da mu vjeruješ i da ti je OK reći mu i ne, znači da u odnose ne ulaziš zbog njega i straha da te ne ostavi (ili jer “svi to rade”) već zato jer to s njim i sama želiš.
Dakle, ključna je tvoja želja za odnosom. Ako u odnose želiš stupiti, određena “trema” je normalna, ali ako osjećaš blokirajući strah ili bilo kakvu jaku neugodnu emociju možda je bolje s odnosima sačekati dok ti ta ideja ne bude ugodnija.

Imam 19 godina i malog sina od 14 mjeseci. Kad sam zatrudnila dečko i ja smo odlučili da ćemo zajedno živjeti ali se nismo vjenčali. Već godinu i pol živimo s njegovim roditeljima i sve bi bilo dobro da se oni ne miješaju stalno radi čega se svađamo. Ja sam jednom već htjela otići ali ne znam gdje da idem a i s dečkom su odnosi super sve dok njih nema blizu. Brinem se i zato što se miješaju u odgoj našeg sina, stalno prigovaraju kad ja nešto napravim, sve mu dopuštaju i sad on više ništa ne sluša. Ponekad mi je užasno teško i ne znam kako se postaviti, a vidim da za njega ova situacija nije dobra. Što da radim? Kako da se postavim da njega zaštitim, a da i meni više nije situacija neizdrživa. Molim pomozite.

Poštovana, iz vašeg pitanja čujem dvije stvari, jedna je potreba da budete samostalni u svojem partnerskom odnosu i u odgoju vašeg djeteta. S druge strane, pomoć roditelja vašeg partnera vam je dobrodošla, kako oko stambenog rješenja, tako i pomoći oko djeteta. Predlažem tri vrlo konkretne stvari. Prva je da sjednete s partnerom i napišete na papir sve prednosti i nedostatke života sa roditeljima, kao i samostalno, bez roditelja. Detaljno sastavite koliko bi vam trebalo novaca da živite s roditeljima, koliko da živite samostalno, tko bi pričuvao sina, koliko bi vas koštale namirnice, režije, struja. Također, vodite računa i kako biste osigurali čuvanje djeteta kada biste živjeli s roditeljima, odnosno samostalno da vi i partner možete izaći na kavu ili neki izlazak s prijateljima. Tek tada donesite odluku i plan kada i pod kojim uvjetima ćete otići u samostalan život.

Drugo, iskoristite priliku dok stanujete s roditeljima svog partnera, da vam pričuvaju dijete, a za to vrijeme, upišite neki tečaj/večernju školu kako biste stekli dodatna znanja i tako došli do lakšeg zaposlenja što će vam ubrzati mogućnost samostalnog života. Tamo ćete se također kretati među novim ljudima, imati mogućnosti čuti i naučiti nešto novo te ćete se sigurno osjećati zadovoljnije.
Treće, trebalo bi vidjeti koji je uzrok zašto se roditelji vašeg partnera imaju potrebu toliko nametati. Da li smatraju da ste vi i vaš partner premladi za brigu o djetetu, da li se samo previše brinu ili je nešto treće. U svakom slučaju, predlažem da jasno dogovorite s njima, uz šalicu kave i ugodnog razgovora, što i kako želite da njihova pomoć izgleda. Primjerice, možete dogovoriti da ujutro, nakon doručka od toliko i toliko vi budete sami sa djetetom i da to poštuju, te da će se nakon ručka baka i djed mogu poigrati sa djetetom i brinuti o njemu. To vrijeme, vi iskoristite za sebe, partnera ili za dodatno školovanje koje sam gore spominjala.

Trebam vaš savjet jer sam u teškoj fazi. Imam dvoje djece, kćer od 2,5 godine i sina od 3 mjeseca. Imala sam 17 kad sam rodila sina i makar sam bila mlađa, tad mi je bilo lakše nego sada. Cijeli dan sam sama s njima, muž radi u dvije smjene i nekad ga nema cijeli dan. Ja sam dosta vezana uz sina jer ga dojim i on ponekad visi na meni po dva sata, a ako ga spustim plače. Najveći problem mi je kupanje. Dok ja njega kupam ili prematam, kćer ako je u drugoj sobi, ne znam što radi i bojim se da se ne ozljedi. Ponekad mi se čini da samo trčim za njom i vičem. Ako joj pustim crtić dok on doji ili ga presvlačim, to se zna odužiti a ne bih htjela da cijele dane gleda u televiziju. Bude mi ponekad teško i ništa mi se ne da. Kako da se ja brinem za njih kad svaki traži svoje a ja sam samo jedna i ne mogu na pet strana?

Suočavaš se s izazovima roditeljstva koji nikad nisu jednostavni, bez obzira na tvoju dob. I sama primjećuješ da ti je bilo jednostavnije ranije, brinuti se samo za jedno dijete. Brinuti s druge strane o dvoje male djece zna biti doista iscrpljujuće. Smatram da bi za početak bilo dobro isplanirati te situacije koje se pokazuju kao teške. Ako znaš da sina moraš okupati ili presvući, u to isto vrijeme ( i u istoj prostoriji) kćer može „kupati“ svoju lutku ili ti pak pomagati tako da dodaje stvari. Ponekad se i svakodnevne inače teške situacije mogu pretvoriti u prilike za igru i druženje. S druge strane, čini mi se da bi bilo dobro uključiti i muža, kad je kod kuće i ne radi. Možda da pričuva sina dok ti i kćer imate vrijeme samo za sebe. Ili da ti imaš svojih „5 minuta“, odnosno vrijeme u kojem radiš nešto za sebe, bilo da se odmaraš ili imaš neku svoju dragu aktivnost. Roditelji male djece često nemaju vrijeme za sebe, a ponekad i malo vremena u kojem se posvetiš svojim interesima, bude dovoljno da se osjećaš bolje.